12. 1. 2013.

Otkriće postojanja - II deo

Original:  REVELATION OF BEING

Ovo nije lično...

Kada pobliže ispitamo neprijatan odjek osećaja – koji  je jezgro svih stvari u vezi kojih ne možemo ništa učiniti – možemo ući u dublje otkrovenje: možemo shvatiti (real eyes) da ovi isti osećaji nastaju u našoj svesnosti kad god obratimo pažnju na jednog  ili oba roditelja. 

Možemo primetiti da naši roditelji imaju ili su imali svoje vlastite priče o tome kako je ovaj neugodan osećaj došao do njih , ko i kada je kriv za to, i šta su oni pokušali da učine povodom njega. Ali oni, takođe, nisu mogli ništa da urade u vezi toga. Baš kao što je on bio prenet na nas  kroz naše roditelje, tako je bio prenet i na njih kroz njihove roditelje.

I tako su uznemirujuće struje ovih odjeka osećaja potekle nazad ka našim  precima onoliko daleko koliko smo sposobni da osetimo.

Koliko dugo smo se trudili da učinimo nešto u vezi toga?

I koliko uspeha smo postigli kroz sva naša činjenja?

Kad preispitujemo naše prošle neuspele veze kao emocionalne potpise, možemo se otvoriti  za otkriće da  to neprijatno osećanje takođe zuri nazad, u nas, iz tih nerešenih, neprijatnih ljudskih susreta.

U stvari, u svakom aspektu onoga što mi smatramo manifestacijom našeg ljudskog neuspeha – onoga što smo uradili a što nije funkcionisalo – mi otkrivamo da unutar njegovog  jezgra leži  to neprijatno osećanje.

Iako još uvek verujemo da smo u stanju učiniti nešto u vezi ovoga, naše životno iskustvo nastavlja da se dalje razvija  kao manifestacija okolnosti koje služe kao dokaz za suprotno.


Lažni bogovi...


Dokle god na nas utiče ovaj uzročni osećaj neugodnosti – dole god varimo i primamo hranu koju nam on nudi – nastavljamo da obožavamo „činjenje“ kao oltar na koji smo položili svoje molitve.

Dokle god obožavamo „činjenje kao način da utičemo na kvalitet našeg životnog iskustva“, mi nenamerno obožavamo ovaj neugodan emocionalni potpis.

Ako nazovemo neprijatno osećanje u vezi kojeg ne možemo učiniti ništa, imenima  „strah“, „bes“ ili „tuga“, tada su sva naša činjenja manifestacije obreda i rituala koji služe samo da obožavaju strah, bes i tugu.

Kada god činimo bilo šta u vezi sa strahom, besom i tugom, mi proglašavamo ove uzročne potpise za svoje bogove i sva naša činjenja su izraz naše počasti za njih.

Kada smo u stanju shvatiti (real eyes) ovo, tada možemo jasno videti da kad god nas oni navedu da verujemo da postoji nešto što možemo učiniti da bismo promenili naše okolnosti, naše političare, sveštenike, i profitere – naše New Age organizacije i „duhovne“ učitelje – se klanjamo kao sluge ovim bogovima.

Započinjanje bilo kakvog činjenja kao sredstva za stvaranje uzročnog usklađivanja u odnosu na kvalitet  našeg iskustva je odavanje pošte i uzdizanje straha, besa i tuge kao naših bogova.

Niko od nas nije nevin u ovoj pogrešno usmerenoj vernosti, jer – baš kao vampiri – kroz energetsko utiskivanje, svi mi smo, kao deca, bili ujedeni od strane činitelja.

Činjenje je u  našoj  prirodi sve dok ne shvatimo (real eyes) postojanje.

Činjenje je naš bog sve dok ne prihvatimo (real eyes) da je postojanje Bog.

Ne-činjenje....


Jednom kada shvatimo (real eyes) nepriliku u kojoj se nalazimo, jedini impuls koristan za nas kao način za buđenje sjaja bića, jeste „ne-činjenje“.

„Ne-činjenje“ je bilo koja namera koja nam pomaže da postanemo potpuno svesni uzročnog osećaja neugodnosti utisnutog u naše emocionalno telo tokom detinjstva. Ne-činjenje je privremen, prelazni most, koji nas osnažuje da pređemo iz obrasca činjenja u obrazac postojanja.

Mi ne moramo da radimo bilo šta da bi smo postigli postojanje – mi ne-činimo.

Mi smo uvek biće (postojanje). Postojanje je shvaćeno, a ne učinjeno.

Sve što je potrebno da bi se shvatilo (real eyes) postojaje (biće) je da otpustimo nesvesne veze koje nas hipnotički vežu u nesvesno potčinjavanje činjenju.

Svesnim varenjem svog straha, besa i tuge, istina postojanja automatski se diže u potpunu svesnost. Postojanje bez napora razotkriva sebe kad naša pažnja nije nesvesno uhvaćena u zamku mreže činjenja.

Pošto je naša odanost činjenju kao da nam je bog, vođena pokušajima da umirimo i kontrolišemo neugodnost koja dolazi iz neintegrisanog stanja našeg emocionalnog tela, sve što je potrebno da uradimo  jeste da integrišemo ovu utisnutu energetsku okolnost. 

Jednom integrisano, otkrovenje postojanja je sve što postoji.

Integrisanje ove utisnute energetske okolnosti se ostvaruje kroz postojanje bez uslova – kroz postojanje s tom okolnošću, ne kroz činjenje.

Kroz bezuslovno postojanje sa našim utisnutim strahom, besom i tugom, ovi energetski odjeci postepeno bivaju shvaćeni kao deo našeg bića, te se mi više  ne osećamo gonjeni da učinimo nešto u vezi njih.

Lekovitost discipline...


U pristupu svesnosti postojanja, treba da imamo na umu da naše mentalno telo ne može shvatiti postojanje.

Ne može da ga razume, a ne razume niti njegovu neophodnost, i stoga zahteva stalnu demonstraciju posledice postojanja pre nego što preda svoju opsesivnu sklonost da sve kontroliše.

Demostrirati je „ispraviti demona“. (igra reči: demonstrate = set the demon straight)

Postojanje se spoznaje jedino iskustveno, a ne mentalnim razumevanjem. Spoznaja zahteva lično iskustvo. Iskustvo zahteva pokretanje i ulazak u integrisan fizički, mentalni i emocionalni sukob sa onim što želimo spoznati.

Doslednost...


Buđenje u svesnost postojanja je nenaporno. Ipak, za početak zahteva eliksir discipline.
Bez discipline , mentalno telo ignorantski nameće svoje dogme razmišljanja i činjenja.

Razmišljanje i činjenje su religija mentalnog tela.

 Bez namerne discipline – bez dosledne iskustvene demonstracije „postojanja i doslednosti“ – nelagodnost u našem neintegrisanom emocionalnom utiskivanju automatski nas tera u razmišljanje i činjenje.

Zbog toga, za većinu nas, prevazilaženje vladavine mentalnog tela, na prvom mestu, zahteva namernu i disciplinovanu primenu ne-činjenja. Ova primena ne-činjenja je prelazna, i stoga privremena. Ali za većinu nas, neophodna.

Svaki dan (dosledno), izdvojićemo vreme u kome ćemo podnositi odjek postojanja na ono u vezi čega ne možemo učiniti ništa.

Svaki dan (dosledno), izdvojićemo vreme u kome ćemo variti hranu ne-činjenja koja je potrebna za negovanje iskustvenog susreta sa bićem (postojanjem).

Kako ne-činiti...

Da bi započeli ne-činjenje, jednostavno okrenemo našu pažnju ka unutra, prema osećaju  nelagodnosti oko koje  ne-činimo.

Dobrovoljno okrećemo pažnju ka unutra, ka neugodnom emocionalnom odjeku  koji teče kroz sve naše pokušaje da se osećamo bolje.

Evo kako svesno pristupamo ovom  uzročnom emocionalnom odjeku:

  •      Počinjemo tako što obratimo pažnju na okolnosti u našem životu za koje osećamo da je potrebno ili da želimo nešto učiniti (ali u vezi kojih sva naša činjenja ne daju rezultate).
  •      Dozvoljavamo mentalnom telu da započne pričanje svoje priče o toj okolnosti. To može započeti ovako:   „Moja žena je uvek...“, „Mrzim moj posao zbog...“, „Moj otac mi nikad nije dozvolio...“, „Ja imam smrtonosnu bolest zvanu...“, ili „Bez obzira koliko se trudio...“. Nije bitno koja je priča u pitanju. Važno je jedino da mi sebi pričamo priču sve dok nam ona ne dovede svest do neugodnog emocionalnog odjeka povezanog sa pričom. Jedini značaj „priče“ u okviru ne-činjenja je taj da je ona mamac za svesno zarobljavanje neugodnog emocionalnog odjeka.
  •      Takođe nije bitno koje reči koristimo da bismo imenovali taj neugodni emocionalni odjek. Ono što je najbitnije je da se mi svesno služimo svojom svesnošću da bi identifikovali gde ga mi to osećamo. Ovaj neprijatan osećaj je usidren negde u i oko našeg fizičkog tela.
  •      U trenutku kad odredimo gde se nalazi taj osećaj, mi započinjemo postojanje s njim.

Bezuslovno postojanje...

Sada, ovo je tačka našeg  ne-činjenja u kojoj primenjujemo najvažniji aspekt celog ovog pristupa u iskustvenu svesnost postojanja:

          Ne treba da budemo sa ovom uzročnom nelagodnošću zbog bilo kakvog razloga.

          Ne treba da budemo sa ovim emocionalnim odjekom da bismo postigli bilo šta.

          Ne treba da budemo sa njim da bismo „ozdravili“, „promenili se“, „transformisali“, „osećali se bolje“, „evoluirali“, „izlečili se“, „znali“, „razumeli“, ili čak „gledali stvarnim očima (real eyes) bilo šta“.

          Postojanje nije „sredstvo za kraj“.

        Postojanje je i sredstvo i kraj.

Mi postojimo sa ovim emocionalnim odjekom „zato što je uzrok (because)“  (because = zato, be cause =  biti uzrok).

Mi postojimo u uzročnoj tački zato što je postojanje uzročna tačka.

Mi postojimo sa ovim neprijatnim emocionalnim odjekom zato što je postojanje uzročno.

Mi postojimo sa ovim emocionalnim odjekom zato što je postojanje izvorna uzročna tačka svega što jeste – i onoga što nije.

Mi ne uključujemo postojanje kao sredstvo  „činjenja“. Inače bismo bili

uključeni u još jedno činjenje prerušeno u „delovanje bića“.

Mi postojimo sa ovom uzročnom tačkom unutar  saznanja da ne postoji ništa što možemo učiniti u vezi ovog neugodnog emocionalnog odjeka koji može uticati na nju, osim da ga obasjamo zračenjem bezuslovnog postojanja.

Nema referentne tačke...


Pošto se služimo „bezuslovnim postojanjem“ u odnosu na uzročnu tačku našeg osećaja nelagodnosti, postoje posledice.

Jedna od posledica je ta da mentalno telo pokušava da se ugura. To je zato što ono ne može da shvati postojanje.

Dok se fokusiramo na naš unutrašnji osećaj nelagodnosti – dok održavamo sjaj bezuslovnog postojanja – primećujemo kako mentalno telo traži „odredište“, ili „barometar uspeha“ ili „referentnu tačku“ kojom „rezultati mogu da se izmere“.

Uočite kako ono pita: „Koja  je svrha ovoga?“, „Šta se ovime postiže?“, „Šta bi trebalo da se desi?“ i „Kako će da se desi?“

Mentalno telo jednostavno ne može pomoći sebi!

Uočite tu mentalnu aktivnost, ali nemojte se boriti protiv nje, a nemojte je ni održavati. Ako se zaposlimo njome, odvešće nas u činjenje.

Samo budite sa ovim neprijatnim emocionalnim potpisom bez plana, bez razloga, bez nade u ikakav željeni ishod.

Nemojte da bude čak ni sredstvo da shvatite postojanje.

Samo budite.

Postojanje i ishod...


Ovaj svakodnevni disciplinovani susret sa „bezuslovnim postojanjem“ je prvi korak ka buđenju izvornog odjeka bezuslovne ljubavi.

Sve dok smo činitelji, predpostavljamo da je bezuslovna ljubav nešto što činimo drugima. Nije to.

Bezuslovna ljubav izvorno se budi samo u odjeku:

Postojanja sa samima sobom upravo onakvima kakvi jesmo, bez postavljanja ikakvih uslova biću.

Samo onda kada smo u stanju da budemo sa sobom na ovaj način, mi smo izvorno u stanju zračiti bezuslovno postojanje u sve naše ovozemaljske susrete.

Pošto mentalno telo nema kapacitet da shvati neophodnost postojanja od vitalnog je značaja da odvojimo vreme/mesto svaki dan, da bismo bezuslovno postojali sa tim aspektom našeg iskustva u vezi kojeg ne možemo učiniti ništa da ga popravimo. Doslednost je ključna.

Kada dosledno zračimo postojanje na uzročnu tačku naših činjenja – na naš unutrašnji osećaj nelagodnosti – mi nudimo našoj  mentalnoj  svesnosti mogućnost  iskustvenog poimanja povezanosti između „postojanja i ishoda“. 

Ovo ne oduzima ogromnu količinu doslednog, namernog i bezuslovnog postojanja da bi se postiglo dejstvo (ishod).

Delujući sa 15 minuta bezuslovnog postojanja, dosledno, svaki dan, na uzročnu tačku našeg osećaja nelagodnosti, postiže se više nego našim beskrajnim činjenjima.

Mentalno telo ne može da shvati ovo, ali kroz doslednost ova činjenica postaje očigledna i neporeciva.

Bezuslovno postojanje sa našim unutrašnjim osećajem nelagode znači sadržavati ove nelagodne potpise umesto dozvoliti im da nas uvedu u priče koje podstiču više činjenja da bi se pokušali osećati bolje.

Umesto da ih projektujemo ka spolja, u svet, mi ih bezuslovno zadržavamo u sebi, unutar našeg bića.

Svesno zadržavanje ovih emotivnih potpisa omogućava nam da započnemo varenje straha, besa i tuge. Varenjem ovih odjeka, mi negujemo našu sposobnost da shvatimo (real eyes) postojanje.

Zadržavanje oživljava postojanje.

Kad je postojanje oživljeno, oživljavaju i naše životne okolnosti.

Kroz doslednost ovo je neizbežno i neosporno.

Izvorna alhemija...


Doslednom primenom zračenja bića, bez ikakvih uslova, na uzročnu tačku našeg osećaja nelagodnosti, mi postepeno počinjemo shvatati (real eyes)  kako se naše životne okolnosti prirodno prilagođavaju – bez da im mi išta činimo.

Ovaj momenat bezuslovnog postojanja je alhemija koja transformiše osnovni metal u zlato – to je transformacija naizgled beskrajne patnje u iskustvenu realizaciju mira. 

Kroz doslednost – kroz kasnije fizičke, mentalne i emocionalne posledice zračenja bezuslovnog postojanja – mi postepeno počinjemo vrednovati odjek postojanja  u odnosu na činjenje kao sredstvo za delovanje na uzročnu tačku kvaliteta našeg iskustva.

Ovaj prelazak je postepen, organski i kad se dosledno ispita, neizbežan je i neosporan. 

Shodno tome, transformacija se organski odvija u odjeku našeg životnog iskustva:

Mi stvaramo sve manje i manje impulsa kao sredstva da učinimo nešto u vezi naše patnje,

a sve više i više kao spontani izraz bića.

Impuls nastao iz zračenja postojanja ne promoviše patnju,

On je demontira na svojoj uzročnoj tački.

Ovaj prelazak je postepen, besprekoran i bez napora. Ovaj prelazak se odvija u doslednom prikazivanju vrednosti postojanja našem mentalnom telu, tako da mentalno telo istovremeno postepeno predaje svoju kontrolu.

Kako  postojanje sazreva kroz varenje potrebne hrane – kroz svesno, bezuslovno zadržavanje emocionalnog odjeka našeg straha, besa i tuge – mi beremo plodove sve veće i veće prisutnosti u svakom aspektu  našeg životnog iskustva.

Umesto da činimo stvari u pokušaju da postanemo prisutni, mi postajemo svesni sebe

kao prisutnog bića u svim aktivnostima.


U ovom trenutku naša svesna praksa „ne-činjenja“ je neizbežno pokorena.  Ne-činjenje postaje naš način postojanja. Prešli smo put od ljudi – činitelja, u ljudska bića.

Shodno tome, mi opažamo svet kroz oči postojanja – ne kroz oči činjenja.

Shodno tome, svet se transformiše pre nas – da bi bio uzrok nas (našeg nastajanja).

Oko postojanja...


Sve dok ne aktiviramo postojanje kao uzrčnu tačku kvaliteta našeg ljudskog iskustva, verujemo da je Bog „biće“ – individualan, entitet izrazite ličnosti, koji čini stvari. Zato odlazimo kod Boga da bi „nešto učinili“.

Bog  je za činitelja „neko ko će učiniti nešto.“

Ipak, kada shvatimo postojanje kao uzrok, mi shvatamo da Bog nije „biće“ – nije imenica.  Shvatamo da  Bog znači  postojati – glagol.

Kad god bezuslovno postojimo – kad god postojimo „samo zato“ – Bog teče unutar našeg središta dok svesnost tka kroz svaku nit platna koje zovemo sadašnji trenutak.

 Dok ne budemo završili prelaz od činjenja u postojanje kao uzročnoj tački kvaliteta našeg iskustva, gledaćemo u Budu, ili Isusa Hrista, kao činjenja. Činiteljima, oni deluju kao „bića koja čine nešto“.

Kada smo činitelji, od velikog je značaja za nas sve ono što su ova bića činila, i stoga nam je važno ono što mi moramo uključiti da bi postigli oslobođenje.

Shodno tome, mi ih opažamo kao bića i proučavamo njihova činjenja.

Tako nam promiče poenta – potpuno.

Ipak, kako prelazimo od činjenja ka postojanju, shvatamo da je sav značaj u njihovom postojanju (u biću).

Statua Bude vodi „činitelja“ da bude fasciniran pozom, odećom, i izrazom Budinog lica. Kao činitelj, pitamo se: „Šta mogu da učinim da budem kao Buda?“

Kad god posmatramo Budu kroz oči činjenja, svaki put nam promiče suština.

Promiče nam suština jer Buda „je postojanje“ – ne „činjenje“.

Kada god zračimo bezuslovno postojanje – bez obzira šta činili  u bilo kom trenutku – mi smo Buda.

Kad pogledamo u Isusa kao Hrista (mesiju) na krstu kroz oči činjenja, pitamo se kako bi mogli dostići ono što je on uradio.

Pitamo se:

„Da li da zakucamo eksere  u svoje ruke?“

„Da li da se na svakakve načine uključimo u činjenje dobrih dela?“

„Da li da idemo okolo i lečimo bolesne?“

I tako, opet promašujemo suštinu – potpuno.

Stvarnost Isusa  Hrista  je da on nije „biće“.

Hrist je svesnost „bezuslovnog postojanja“.

Kad god „bezuslovno postojimo“, mi smo Hrist.

Shvatiti postojanje (biće)....


Ako smo još uvek usklađeni sa činjenjem da bi njime napravili uzročno prilagođavanje kvalitetu našeg trenutnog iskustva, možemo čitati ovo pismo i predpostaviti da smo razumeli ono što je ovde izneseno.

Možemo predpostaviti da „shvatamo neophodnost primene zračenja postojanja“.

Međutim, sve dok svesno ne ponudimo sebi mogućnost da „bezuslovno budemo sa uzročnom tačkom našeg osećaja nelagodnosti“ – odlažemo razumevanje  postojanja.

I sve dok eksperimentalno ne shvatimo (real eyes) postojanje, mi instinktivno nastavljamo „da činimo“ da bismo prilagodili kvalitet svog iskustva.

Na sreću, naš je  multiverzum  pun milosti i saosećanja. Konstantno šalje našem individualnom  i kolektivnom iskustvu ono u vezi čega ne možemo učiniti ništa.

Pogledajte u svet, baš sad:

 Šta možemo uraditi u vezi zagađivanja?

Šta možemo uraditi u vezi rata u Iraku?

Šta možemo uraditi u vezi siromaštva u Africi?

Šta možemo uraditi povodom ubrzanih klimatskih promena?

Istina je – ništa. Istorija je dokaz za sve.

Ovi uslovi su sve plodovi našeg klanjanja činjenju kao sredstvu da se postigne promena u kvalitetu našeg ljudskog iskustva.

Sve ove manifestacije predstojeće katastrofe i propasti su ishodi nepažljivog klanjanja strahu, besu i tuzi kao bogovima koje služimo.

Samo onda kada smo bezuslovno postojanje iskustveno prihvatili kao uzročnu tačku kvaliteta našeg individualnog – i stoga i kolektivnog – iskustva, tada na ove neprilike možemo autentično uticati.

Ove neprijatnosti su poklon nama dat tako da možemo shvatiti (real eyes) istinu o tome šta smo mi, i šta je Bog za nas. One se ne razvijaju tako da možemo otkriti još složenije načine „činjenja da bi se osećali bolje“.

Postojanje je jedino zračenje koje autentično deluje na uzročnu tačku kvaliteta ljudskog iskustva – zato što mu je uzrok.

Dok, kroz dosledno disciplinovano primenjivanje ne-činjenja, ne ponudimo sebi mogućnost da iskustveno primimo otkrovenje postojanja, pa, nastavićemo sa pokušajima da učinimo nešto povodom toga.

Neka bude tako.

Srdačan pozdrav,

Majkl.