27. 2. 2013.

Promena adrese bloga

Blog ćete nadalje moći pratiti na novoj adresi: Monja's vibration .

Svi sadržaji su prebačeni tamo, a ovaj blog se neće više ažurirati.

Nadam se da se čitamo i na novoj lokaciji.

10. 2. 2013.

Upravljanje vlastitim iskustvom - III deo




UPRAVLJANJE NAŠIM ISKUSTVOM

KRATAK PREGLED PROCEDURE


Sledi korisno uputstvo koje biste trebali koristiti u svakodnevnom životu, kada odlučite da svesno upravljate svojim iskustvom. Može se koristiti tokom dugog putovanja, za razrešenje konflikta, za pisanje knjige, za bilo šta! I kao što su moji roditelji govorili, "Dokaz je u pudingu."(To je izreka u J. Africi, a znači otprilike, da se dokaz nalazi na kraju postupka, kao što i desert ide na kraju obroka. - moja napomena :) )

U svrhu osnaživanja postupka, tekst koji prati svaku tačku, i koji je ispisan plavim slovima, ilustruje način na koji treba da koristite postupak upravljanja iskustvom na primer, kao što sam ja upravljao iskustvom leta od Njujorka do Južne Afrike. Dugi letovi mogu biti izazovni, pogotovo ako ne odvojimo vreme da upravljamo našim iskustvom vezanim za njih. Evo kako ja primenjujem ovu tehniku kao način da stignem u Južnu Afriku osećajući se "osvežen, odmoren nakon uživanja u divnom iskustvu."

  1. Tačno utvrdimo kako bismo želeli da se osećamo u ishodu iskustva kojim upravljamo? Moramo biti u stanju da sada osetimo taj osećaj. "U upravljanju mojim doživljajem leta od Njujorka do Južne Afrike, svesno sam izabrao da se osećam osveženo, odmorno i zahvalno za prijatno iskustvo. Da bih sebi olakšao dovođenje tih osećanja u 'sadašnjost', prisetio sam se situacije u kojoj sam poslednji put osetio ova osećanja i svesno sam doneo ta sećanja u ovaj trenutak."
  2. Zatim usmerimo našu pažnju na taj predviđeni trenutak tako što jasno vidimo sebe u trenutku razrešenja. Mi poklapamo ovu sliku tim željenim osećajem tako što ga osećamo sada dok posmatramo sebe u tom razrešenju."Vidim sebe kako izlazim iz aviona i ulazim u Aerodrom Oliver Tambo, osećajući se, pritom, osveženo, odmornoi zahvalno na ugodnom iskustvu. Osećam ove osećaje sada dok zamišljam sebe u toj slici."
  3. Osiguravamo se da imamo sve informacije koje su nam potrebne da bismo dostigli mentalnu jasnoću. "Proveravam da li imam sve detalje leta pri ruci; vreme odlaska, vreme prijave, na koji terminal moram stići u Njujorku, i da li znam kako ću stići tamo. Takođe osiguravam da me prevoz odveze na Aerodrom dovoljno rano, tako da imam dovoljno vremena da se prijavim, da prođem kroz proveru, da se opustim i da imam obrok pre ukrcavanja."
  4. Osiguravamo se da smo fizički spremni i da su na svom mestu sve fizičke okolnosti koje zahteva iskustvo u koje ulazimo."Proveravam da li sam spakovan i da li je moj prtljag u okviru dozvoljene težine. Proveravam da li imam kartu, pasoš i dovoljno novca za dobar obrok pre ukrcavanja. Takođe proveravam da li su mi tu moje homeopatske tablete za ublažavanje tegoba putovanja, dobra knjiga i jastuče koje će mi omogućiti udoban dremež."
  5. Kako se približavamo iskustvu, možemo osećati trenutke anksioznosti koji nastaju pokrenuti prošlim sećanjima; dozvoljavamo sebi da nekoliko trenutaka osećamo tu anksioznost, pa onda ponavljamo korak 2. "Ako u bilo kom trenutku osetim nervozu ili anksioznost u vezi svog leta, dozvoljavam sebi da sedim sa tim osećanjima, potvrđujem njihovo prisustvo u mom polju. Zatim nežno prekrivam ovo iskustvo slikom sebe kako iskoračujem iz aviona u Južnoj Africi, osećajući se odmoren, osvežen i uživajući u iskustvu leta."
  6. Kako se približavamo trenutku ulaska u iskustvo kojim upravljamo, mi stavljamo potpunu pažnju na ono šta osećamo – pogotovo ako je neprijatno. Ovo predhodno iskustvo osećanja ima za cilj da nas utemelji u srce iskustva. "Dok se pripremam za ukrcavanje na avion, proveravam svoju prisutnost i obraćam pažnju na to kako se osećam. Bukvalno smeštam svoju pažnju u centar srca mog fizičkog tela i zadržavam je tu dok se ukrcavam u avion i smeštam na svoje mesto u avionu. Bez obzira na to kakva se osećanja podižu, ja ih dozvoljavam."
  7. Predajemo se iskustvu znajući da će ono što se odvija da bi nas uspešno nosilo ka našem željenom osećajnom ishodu, doći iz "onog što ne znamo." "Ako, još dok sam na aerodromu, čujem da je let odložen, pokoravam se toj situaciji. Prihvatam to kao univerzumov način da rearanžira okolnosti da bi proizveo osećajni ishod koji sam za sebe poželeo. Ne moram da razumem zašto se događaji odvijaju tako kako se odvijaju, ali znam da se uvek odvijaju u moju korist; a razlog tome je što sam upravljao uzročnom tačkom. Čak i ako budem smešten pored nekoga sa kim inače ne bih voleo provesti narednih 18 sati, neću se boriti protiv toga. Bez obzira koja se neugodnost javi, ja ću sedeti svesno sa njom, verujući da je to univerzumov način da olakša moju nameru."
  8. Kada okolnosti postanu nepoznate, čak napete, ne pokušavamo ih uspavati i kontrolisati, niti ih usmeravati na bilo koji drugi način. "Jednom sam bio na letu kojim sam predhodno upravljao, i u kome se jedna beba borila sa bolovima u uhu zbog pritiska kabine. Nisam mogao razumeti kako bi beba koja vrišti mogla biti deo moje namere? Međutim, dozvolio sam univerzumu da izvuče korist iz sumnje. Umesto emocionalnog i zvučnog sputavanja iskustva, spustio sam knjigu koju sam čitao i ostavio po strani svoju želju za tišinom i odmorom, i dozvolio sebi da u potpunosti prihvatim iskustvo, nežno sam povezao svoje disanje i potpunu pažnju usmerio na dečiji glas. Tokom sledećih nekoliko sati bio sam poslat u prvobitno iskustvo čišćenja koje mi je omogućilo da ponovo posetim aspekte vlastitog detinjstva za koje nisam ni znao da traže pažnju. Prošao sam kroz iskustvo oslobađanja koje me je nateralo da iskačim iz aviona na drugoj strani sveta, kao da sam otpustio godine emocionalnog prtljaga. Kakav poklon! Međutim, primetio sam i kako su se ljudi oko mene borili protiv ovog iskustva, i kad smo sleteli, video sam koliko su izmučeni ovim iskustvom leta. Oni, evidentno, nisu ničim upravljali."
  9. Tokom trajanja iskustva postavljamo svoju pažnju na osećajni sadržaj iskustva, to je energetska struja koja nas nosi ka željenom osećajnom ishodu. "Tokom leta, stalno sam proveravao 'kako se osećam' , ne u smislu da se osećam na određen način, već isključivo u smislu da svesno priznam šta se odvija u mom srcu u svakom datom trenutku."

Ovaj postupak se može koristiti za upravljanje svakim iskustvom. Što ga više primenjujemo, to postajemo samouvereniji u našoj sposobnosti da omogućimo povoljan osećajni ishod. Zapamtite, možemo tražiti koji god osećaj želimo, i možemo ga i imati, sve dok ulazimo u proces zajedničkog kreiranja sa univerzumom, i sve dok se prepuštamo tom iskustvu jednom kad u njega uđemo.

U ovoj tehnici se ne radi o tome da "tražimo stvari", ili o "ispoljavanju određenih mentalnih pojedinosti". Bićemo frustrirani ako koristimo te pojedinosti kao sredstvo za zahtevanje određenih parametara naših iskustava, a "traženje stvari" samo ublažava naše "nezajažljive potrebe i želje". Ovaj postupak nema nikakve veze sa "stvaranjem onoga što se ne dešava kao načina da umirimo i kontrolišemo realnost". U ovoj proceduri se radi o priznavanju sledećeg saznanja:

Kada se istinski osećamo mirni u vezi ishoda bilo kojeg iskustva, nebitne su pojedinosti o tome kako se to iskustvo odvija da bi nas odvelo u tu tačku istinskog mira.

Kako se "osećamo u vezi iskustva" je ono što određuje "kako se osećamo u vezi iskustva." To je očita istina koja se gubi usred našeg "očajničkog razmišljanja" i "beskrajnih fizičkih činjenja." Svesnim upravljanjem našom osećajnom percepcijom na ovaj način, ne samo da ćemo postići željeni ishod, već ćemo tamo stići pozivajući univerzum da postane kokreativni učesnik u svakom našem iskustvu. Ova tehnika nam omogućava da se otvorimo ka portalu neograničenih šansi i mogućnosti. Tada, kada nas ljudi budu pitali, "Kako si to uradio?", možemo iskreno odgovoriti: "Bog je način." Kakvo olakšanje!

NA KRAJU...

Mesecima nakon završetka sesije sa mnom, Beni me je nazvao da popričamo. Rekao mi je da više nije direktor te kompanije, da je započeo sopstveni posao i da je fokusiran na kvalitet umesto na kvantitet.

"Nemojte me pogrešno shvatiti," rekao je, "i dalje zarađujem mnogo novca, samo na drugačiji način, to više nije stresno već prijatno iskustvo."

Zatim je nastavio da mi priča kako je uključio ovaj navigacioni proces u način na koji upravlja svojom sveukupnim poslovnim ciljem. "Na početku svakog meseca imam sastanak rukovodećeg osoblja," objasnio je. "Ja ga, zapravo, zovem 'našim mesečnim navigacionim sastankom'. Ono što ja radim jeste da prvo pitam svoje osoblje kako bi oni želeli da se osećaju u vezi njihovog radnog iskustva na kraju meseca u koji ulazimo. Na početku," zakikotao se, "kad sam im postavio ovo pitanje, zapanjeno su gledali u mene ne razumevajući šta želim od njih, niko ih nikad nije pitao tako nešto. Kad su pronašli odgovore na to pitanje, zatražio sam da na trenutak osete ta željena osećanja, i, ako ne mogu, da iz prošlosti prizovu sećanje na ta osećanja u sadašnjost. Prvih nekoliko puta rekao sam im: 'Znam da zvuči čudno, ali samo mi udovoljite'. Zatim sam ih pitao koje su nam informacije pojedinačno potrebne da bismo zajedno uspešno završili mesec? Kad je svako od njih dao svoj doprinos, tada sam ih pitao koje fizičke akcije treba da preduzmemo da bismo se pomerili u tom željenom smeru? Uvek," naglasio je, "sam obezbeđivao da se ovim redosledom krećemo kroz naše sastanke: od osećanja, preko informacija do praktičnih fizičkih zadataka. Zatim, tokom meseca, sastajemo se svakog ponedeljka ujutro i pre početka izvršavanja nedeljnog plana, mi odvojimo vreme da brzo iščitamo zapisnik navigacionog sastanka, što za nas predstavlja način za jačanje naše kolektivne namere. U jednom trenutku," zakikotao se opet, "neko me je pitao da li sam pohađao neki motivacioni poslovni kurs. Rekao sam, 'Ne, ja samo preuzimam odgovornost za kvalitet našeg radnog okruženja'. Posledica ovog pristupa je da se moje osoblje sada, u svakoj situaciji, fokusira na ono što želimo da osetimo po završetku svakog projekta koji započnemo. Ja mislim da oni čak ni ne znaju zašto mi to radimo. Oni samo uživaju u svojim poslovima, kancelarijskom okruženju i u uspehu koji svi mi, kao tim, doživljavamo, te oni prihvataju moje metode za ostvarivanje svega toga."

"To je predivno, Beni," rekao sam. "Hvala ti što si ovu povratnu informaciju podelio sa mnom."

"Majkl," pitao je, "da li si ikad razmišljao da podeliš ovu proceduru sa više ljudi iz korporativnog okruženja?"

"Da," odgovorio sam. "Razmišljao sam."

Upravljanje vlastitim iskustvom - II deo



STUDIJA SLUČAJA: BENI, DIREKTOR


Neki od vas mogu pomisliti da se ovde nudi "nešto isključivo duhovno", ili da to može biti korisno i svarljivo samo onima "koji su zainteresovani za duhovne stvari" i zato ćemo ovu proceduru ilustrovati kroz studiju slučaja koja je sve osim onog što "duhovni ljudi smatraju duhovnim", a to je slučaj kad direktor veće korporacije upravlja poslovnim sastankom. Ako pojedinac u srcu korporativnog obrasca može uspešno koristiti ovu tehniku da poboljša ključni i veoma intenzivni aspekt svog svakodnevnog iskustva, onda je ova procedura definitivno dostupna i nama koji sebe smatramo običnim ljudima koji se nose sa svakodnevnim životnim procesima. Ova praksa je zaista dostupna svima, sve što ona zahteva je svesno upravljanje našom namerom i našom pažnjom.

Beni je, pre nekoliko godina, došao k meni na seansu podrške tokom Procesa Prisutosti kroz koji je prolazio, i kada sam mu sugerisao da je "planiranje disfunkcionalno ponašanje", te da bi, kada završi svoje desetonedeljno putovanje kroz PROCES PRISUTNOSTI, trebalo da prestane koristiti "kruti plan vođenja još jednog poslovnog sastanka", on je pobesneo. U stvari, tačnije bi bilo reći da je bio uvređen ovim komentarima. Vidite, Beni je u to vreme bio direktor jedne od najvećih komunikacionih kompanija u Južnoj Africi. Takođe, bio je tako fizički, mentalno i emocionalno napet, da je bilo očigledno da puca po šavovima.

Čim sam seo i popričao sa njim, bilo je jasno da, osim što prolazi kroz PROCES PRISUTNOSTI, njemu je potrebno nešto da mu pruži trenutno olakšanje – ili će mu bukvalno pregoreti osigurač. Stoga sam mu predložio da, iako on još uvek nema temeljni uvid koji bi podupirao praksu, počne odmah da "upravlja svojim iskustvom". Znao sam da će, ako odmah uključi ovu proceduru u svoj život, osetiti značajno olakšanje. To bi mu tada dalo neophodan prostor za disanje kako bi se postepeno bavio stanjem svoga emocionalnog tela.

Da bih pronašao ulaznu tačku, pitao sam ga koju oblast svog svakodnevnog radnog rasporeda smatra najstresnijim.
"Sastanci sa mojim osobljem", prasnuo je. "Osećam se kao da se davim u tome. Izgleda kao da ne mogu naći način da ih pokrenem, a da ne izazovem animozitet među njima. Muka mi je u stomaku svaki put kad treba da uđem u salu za sastanke, znajući da ću izaći odatle kao 'neprijatelj' ".

"Sjajno.", odgovorio sam."To je lako. Sve što treba da uradite je da primenjujete ono što tražim od vas, i onda, s vremenom, kako budemo zajedno prolazili kroz PROCES PRISUTNOSTI, biće vam jasnije zašto smo uzeli ovaj pristup koji ću sad da podelim sa vama. Do tada ćete već osetiti efekte. To će vam dati samopouzdanje da primenite ovu tehniku upravljanja na svaki aspekat vašeg životnog iskustva."

Naravno, Beni je u mene gledao sa nevericom, pogotovo kad sam mu rekao da će ovo biti poslednji dan kada je bilo potrebno da "vodi sastanke" ili da "planira i kontroliše svaki trenutak sastanka". U njegovom umu ovo je zvučalo smešno, i da je imao nečemu drugom da se okrene, siguran sam da bi Ben odustao i otišao. Na sreću, bio je očajan, i tako se našao zarobljen između čekića i nakovnja! Ovo su bila uputstva koja sam mu dao:

"Kada je sledeći veliki sastanak?", pitao sam.

"Imam jedan veoma važan, za tri dana," odgovorio mi je. "I na njemu treba da donesemo odluku o pitanju u vezi kojega se ni jedan od članova mog odbora ne može složiti. To je haos," izjavio je frustrirano.

"Fantastično", odgovorio sam. "To je upravo lakmus test koji nam je bio potreban da vas prebacimo na nov način 'direktorovanja' ". Jadni Beni je odmahivao glavom. Mogao sam videti kako on sad predpostavlja da će morati "raditi još više" od trenutnog obima posla koji već guši njegovo mentalno telo. "Ne brinite," osmehnuo sam se."Ne treba da radite ništa drugo, osim da dovedete svesnost na ono što već stoji ispred vas. U stvari," dodao sam, "završićemo najvažniji aspekt ovog upravljanja u sledećih nekoliko minuta."

U tom trenutku, Postavio sam Beniju najvažnije pitanje koje sebi možemo postaviti kad upravljamo bilo kojim iskustvom:

"Da imate izbor, kako biste želeli da se osećate u trenutku završetka sastanka i napuštanja sale za sastanke?"

Benijevo lice je bilo prazno, jer, kao i većina nas, on nikada nije razmišljao o tom pitanju. Pošto je navikao biti reaktivna odrasla osoba, sva njegova pažnja korišćena je u režimu kopiraj-iseci-zalepi, on je video samo ishod zakazanog sastanka u skladu sa njegovim najnovijim doživljajem "sastanaka", koji je i sam bio kopiraj-iseci-zalepi mnogo predhodnih, neprijatnih doživljaja sastanaka.

"Kako to mislite?", upitao me je mršteći se. Dakle, kao i svaki put kad nekome objašnjavam ovu proceduru upravljanja po prvi put, polako sam ponovio pitanje:

"Da imate izbor, kako biste se želeli osećati u trenutku kada se sastanak završi i kada napuštate salu za sastanke?"
"Uh, uh, pa ja bih voleo da se dobro osećam u vezi svega toga...", rekao je zadržavajući se na površini stvari.

"Šta tačno znači 'dobro' ?" , bio sam uporan.

"Pa," nastavio je, "voleo bih da se osećam kao da smo postigli uspešan dogovor koji bi svima odgovarao."

"Dajte mi neke opisne reči koje opisuju kako biste se osećali?", tražio sam.

"Pa,"odgovorio je, "možda osećaj zadovoljstva, i oklašanja, a takođe i osećaj dostignuća."

"Dobro," rekao sam. "Ovo je sada najvažniji deo ove procedure, Beni: Želim da dovedete sada te osećaje u svoju svesnost. Možete li uraditi to? Možete li dozvoliti sebi da osetite mešavinu zadovoljstva, olakšanja i dostignuća, upravo sada?" Zatvorio je oči i za trenutak sedeo mirno.

"Da, mogu osetiti to." rekao je nežno.

"Odlično. Sada, dok ste svesni ovih osećaja, želim da projektujete sebe u momenat kada napuštate konferencijsku salu nakon sastanka...možete li projektovati svoju pažnju na to mesto i vizuelno videti sebe kako napuštate konferencijsku salu nakon sastanka?

"Da," odgovorio je.

"Možete li videti sebe kako napuštate taj sastanak sa osećanjem zadovoljstva, olakšanja i dostignuća?"

"Da," odgovorio je.

"Dobro, sada otvorite oči i otpustite stvar. To je sve što treba da uradite da biste pokrenuli upravljanje ovim iskustvom. Ne treba da sedite i koncentrišete se na to, treba samo vidite sebe na kraju tog iskustva i obložite tu viziju osećajem koje želite osetiti, tako što ćete upravo sada osećati taj osećaj. Zatim to otpustite."

Lakoća dolazi kroz lakoću.

Onda sam tražio od Benija da opet usmeri pažnju na zakazani sastanak i da mi kaže kako se osećao. Rekao je da se velika količina anksioznosti oko sastanka, ono što ja zovem "emocionalnim nabojem", istrošila.

"To je zato što ste počeli autentično preuzimati odgovornost za svoje iskustvo u uzročnoj tački kvaliteta tog iskustva", objasnio sam. "Posledica toga je da je deo anksioznosti koja je vezana za odvijanje tog iskustva već neutralisana. Međutim," nasmešio sam se, "moramo nastaviti sa našom vežbom upravljanja."

Objasnio sam Beniju da, za njega, sastanci uopšte, sadrže suštinske uspomene i to očito neprijatne. Ove uspomene sigurno su bile zaražene njegovom istorijom neprijatnih poslovnih sastanaka, ali one dolaze iz dublje uzročne tačke, iz neintegrisanih pojava koje su se odvijale tokom njegovih prvih sedam godina detinjstva. Beni je otkrio da je i njegov otac bio biznismen i ispričao je kako je imao običaj da, tokom večere, priča o brigama i iskušenjima svog radnog iskustva sa Benijevom majkom. Rekao sam Beniju da postoji očigledna mogućnost da je energija tih razgovora, koje se on seća kao vrlo napete, bila utisnuta u njegovo vlastito emocionalno telo. Takođe sam mu objasnio da nije važno odakle i od kada potiče to negativno utiskivanje u vezi "sastanaka", jedina važna činjenica je to što je on nastavio da "kopira-iseca-lepi" ta neprijatna sećanja u sva svoja buduća iskustva "sastanaka".

"Iako smo započeli upravljanje ovim određenim zakazanim sastankom," objasnio sam, "još uvek morate da se suočite sa negativnim emocionalnim nabojem vezanim za sastanke u celini, koji je utisnut u vašem emocionalnom telu. To znači da ćete između sadašnjeg trenutka i ovog nastupajućeg sastanka, iskusiti stanja anksioznosti kadgod vaše mentalno telo nesvesno odluta ka mislima o tom događaju. Dakle, ovo tražim od vas: kad god osetite anksioznost u vezi zakazanog sastanka, nemojte odgurivati ta osećanja od sebe, i nemojte pokušavati da ih umirite i kontrolišete tako što ćete odvratiti pažnju. Umesto toga, prestanite sa onim što u tom trenutku radite, i tokom minut-dva poklonite svoju punu pažnju tim neugodnim osećajima, ne da biste ih promenili u bilo kom smislu, već da biste samo primili k znanju da oni postoje u vašem polju svesnosti. Zatim, na kratko, oko 30 sekundi, ponovo uđite u svoju vežbu upravljanja: vizualizirajte sebe na kraju zakazanog sastanka i tu sliku prekrijte osećajima olakšanja, zadovoljstva i dostignuća tako što ćete sva ta osećanja osetiti u tom trenutku. Da li je to jasno?"

"Da," rekao je.

"Važno je da shvatite," ponovio sam, "da će se javljati sećanja na te prošle emocionalne neugodnosti povezane sa sastancima, i da se to dešava zato što one trebaju da se integrišu, a vi ih svesno integrišete tako što im dozvoljavate da postoje, ali nakon što ste ih osetili, morate takođe, odgovoriti tako što ćete prekriti ta neprijatna osećanja svojom upravljanom namerom. Morate odgovoriti na ovaj način svaki put kada anksioznost izbije na površinu. A ovo možete raditi gde god da se u tom trenutku nalazite, bez obzira na to u kakvoj se situaciji nalazite, jer je to "ne-delovanje" – to je akcija koja se odvija interno – tako da niko drugi ne mora da zna da šta radite."
"Razumeo sam," rekao je.

Tada sam mu ukratko objasnio Stazu Svesnosti, tako da je razumeo prirodno kretanje energije od emocionalnog, preko mentalnog do fizičkog, kad god manifestujemo iskustvo. Istakao sam da je ono što smo upravo izveli bilo "upravljanje njegovom namerom",uzročna tačka. Međutim, uspešna navigacija zahteva svesno kretanje naše svesnosti i kroz mentalne i kroz fizičke aspekte takođe. Da bismo postigli to, rekao sam mu da nakon završetka navigacije emocionalnim telom, mi pokrećemo "jasnoću mentalnog tela".

"Ostvarivanje mentalne jasnoće je jednostavno", objasnio sam. "Postoji izvena informacija sa kojom morate biti upoznati pre nego što uđete na taj sastanak, i samo vi znate šta je to, zar ne?"

"Tako je," odgovorio je.

"Ova informacija je važna i reč otkriva zašto, informacija nam omogućava da se kolektivno krećemo u formaciji jedan s drugim (information = informacija, in formation = u formaciji, u poretku). Ako se niste mentalno podsetili svih potrebnih informacija pre nego što ste započeli sastanak, tada postoje mesta u vašem doživljaju sastanka na kojima nećete biti u harmoniji sa drugim učesnicima sastanka. Dakle, kada ste usmerili "osećanje ishoda", morate se pobrinuti za jasnoću mentalnog tela tako što ćete biti sigurni da imate sve najsvežije informacije koje su vam potrebne. Kada se uverite da ih imate, znatno ćete smanjiti anksioznost koja se diže iz nedostatka mentalne jasnoće, 'osećanja' koja mogu nastati iz mentalne nepripremljenosti."

"Mogu to učiniti," rekao je.

"Dobro," nastavio sam. "Onda je završni korak u upravljanju vašim iskustvom ovog zakazanog sastanka, dostizanje prisutnosti fizičkog tela. I ovo je jednostavno, takođe: postoje određene neophodne fizičke stvari za koje se morate pobrinuti da biste ušli u taj sastanak kao neko ko se oseća fizički spremnim. Na primer, sa tačke gledišta fizičkog tela, da li ste dovoljno spavali, vežbali i jeli hranljive obroke? Ili ste premoreni, osećate se lenjo, i kompenzujete sve to sa previše kafe? Jer svi ovi faktori utiču na nivo vaše prisutnosti dok ste na sastanku. I takođe važno, da li fizički imate sve što vam je potrebno za taj sastanak? Da li imate na dohvatu ruke, sve dokumente, datoteke, slike i kontakte koji bi vam mogli zatrebati u ostvarivanju ukupne svrhe sastanka? Fizička pripremljenost vam pomaže da se "osećate" fizički prisutnim u ovom postupku. Kada ne povedete svesnu brigu o ovim detaljima, to dovodi do fizičkih smetnji. Dakle, od ključnog je značaja da budete sigurni da upravljate svojim iskustvom fizičke prisutnosti."

Tada smo još jednom, brzo prošli kroz proceduru. Naglasio sam da efikasnost ove navigacione procedure ne zavisi toliko od njenih delova, koliko od redosleda po kome se navigacija pripremom odvija: od emocionalnog, preko mentalnog do fizičkog. Objasnio sam da, zbog toga što smo mi, kao odrasli, fizički trans-fiksirani u ovom našem svetu, te da se odnosimo prema svojim fizičkim okolnostima skoro isključivo sa mentalne tačke gledišta, mi se obično pripremamo za svako iskustvo tako što prvo vršimo fizička usklađivanja (tako što pokušavamo pomeriti svet), zatim mentalno "razmišljamo o iskustvu do smrti". Čak i ne uzimamo u obzir emocionalnu komponentu našeg nameravanog iskustva! Takođe, kako se krećemo kroz ovaj pristup od nazad-ka-napred, a koji zovemo "priprema", nesvesno "kopiramo-lepimo greške iz naše prošlosti u potencijalne ishode naše budućnosti." Pitamo se onda, zašto sve ispadne "isto kao što je oduvek i bilo" – da citiram Dejvida Birna iz grupe Talking Heads.

Jednom kad je Beni razumeo navigacionu proceduru, kao i način da ojača svrhu svog emocionalnog tela kad god se anksioznost u vezi sastanka uvuče u sadašnji trenutak, došlo je vreme za završni čin: kako je ušao i svesno upravljao sobom kroz iskustvo stvarnog sastanka?

"U nekoliko poslednjih sati pred početak sastanka, kako se bliži aktuelni trenutak," počeo sam, "možete osetiti nešto za šta možete predpostaviti da je anksioznost. Ovaj neugodan osećaj postaće kritičan ako dozvolite sebi da budete ometeni." Objasnio sam Beniju da se ovaj osećaj anksioznosti javlja svima nama kad se približavamo značajnom događaju u našem životu i jednostavno predstavlja indikator nedostatka naše prisutnosti unutar našeg emocionalnog tela. "Ovaj osećaj", nastavio sam,"ne znači da 'nešto nije u redu', znači da smo pozvani da 'osećamo onoliko duboko koliko je to moguće'. Ovaj osećaj se javlja jer emocionalno telo pokušava da nas povuče u svesnost emocionalnog tela." Objasnio sam Beniju da što svesnije sebe usidrimo u centru našeg srca pre bilo kojeg važnog događaja, manji će osećaj anksioznosti nastati u našem iskustvu.

"Pošto ste već sve pripremili, mentalno i fizički, za sastanak," nastavio sam, "vaš jedini zadatak sada je da ostanete kod uzročne tačke iskustva, da je osetite – bez obzira na sve. Kad uđete u konferencijsku salu, vaš jedini zadatak je da se okružite energijom tekućeg momenta tako što ćete obratiti pažnju na sve osećaje koji se odvijaju u njemu, bez da pokušate da ih umirite i kontrolišete."

Objasnio sam Beniju da, zbog toga što je svesno upravljao planiranim sastankom, univerzum će se urotiti da bi manifestovao traženi osećajni rezultat iskustva u koje Ben ulazi. Međutim, ako sledeće tačke nije u potpunosti razumeo, nenamerno će se urotiti protiv namere univerzuma da mu pomogne:

Osećaj (rezultat) koji je Ben tražio da se manifestuje neće nastati iz situacije ili okolnosti koje su mu poznate, nastaće iz događaja i okolnosti koje su mu nepoznate, i stoga, neugodne.

Ako bi, stoga, ušao u sastanak sa određenom mentalnom slikom o tome kako sve treba da se razvija, i sa preciznim fizičkim rasporedom kako da započne ovu mentalnu predpostavku, on bi nedvosmisleno umirio i kontrolisao sastanak do tačke u kojoj bi sabotirao mogućnost manifestovanja željenog rezultujućeg osećaja. Iz tog razloga, on je morao ući u sastanak i odmah "mu se predati". Objasnio sam mu da predaja, u ovom kontekstu, ne znači "odustati", njeno značenje otkriva fonetika same reči: Biti siguran u ishod = sure+ender= surrender = predati se. Stoga sam Benija savetovao da jednom kad zvanično otvori sastanak, ne treba da "ga vodi" kao što je to uvek činio u prošlosti, već treba da "se skloni sa puta" struji sastanka. Da bi to postigao, mora da prihvati potpuno novu preceptualnu mogućnost:

da ljudi koji sede oko stola u konferencijskoj sali imaju univerzalno dodeljene funkcije, te da su spremni ostvariti njegov željeni ishod zadovoljstva, olakšanja i dostignuća.

Drugim rečima, on im se mora skloniti sa puta tako da tom željenom rezultatu bude omogućeno da ispliva na površinu stvarnosti, bez uplitanja, bez da Beni unosi strah u vezi onog što se odvija. Ako Beni, kao što mi je već priznao, ne zna šta je odgovor na potragu planiranog sastanka, koja je onda svrha povećavanja njegovog učešća, nego što je apsolutno neophodno? On ne mora "govoriti" samo zato što je direktor. Najbolji stav koji je, stoga, mogao da zauzme bio je da "olakša univerzumu (članovima upravnog odbora) tako što će se skloniti s puta."

Takođe sam mu obzirno skrenuo pažnju da kada se univerzum zaveri da postigne rešenje, njegova bi sredstva za postizanje tog cilja koja bi išla kroz Beniju nepredviđene faze, ponekad izgledala kao trenuci puni prividne napetosti, konfuzije, haosa i emocionalne neugodnosti.

"Kada osetite da stvari postaju napete," govorio sam mu, "pogotovo ako se to dešava, na primer, zbog žestoke rasprave između dvoje ili troje ljudi na sastanku, ne smete uskočiti u raspravu i pokušavati 'popraviti sve' ili 'da zaustavite ono što se odvija' ili 'da sugerišete drugi način za rešavanje problema'. Ova napetost," uveravao sam ga, "je nepoznati faktor koji izbija na nepredvidljiv način." Objasnio sam mu da se novi red rađa iz haosa. Da bi se to postiglo, koristio sam ilustraciju žene koja se porađa:

Ukoliko stranac naiđe na scenu u kojoj žena rađa dete, a pri tom ne razume šta je to što se pred njim dešava, može greškom pomisliti da žena umire, a ne da je dete rođeno.

"Stoga," savetovao sam ga, "kada iskusite ovaj proces rađanja u okviru sastanka, morate ga dozvoliti i poštovati kao neutralni posmatrač i kao pomagač, dozvoljavajući procesu da se odvija, a ne kao sudija koji se opredeljuje za jednu od strana, tako što prekida opaženu bitku. Vaš zadatak je da budete prisutni tamo, i da zadržite svoju pažnju na ono što osećate u vezi bilo čega što se upravo odvija svakog trenutka, bez obzira kako nepoznao ili neugodno bilo osećanje. To je najveća tajna." Pažljivo sam Beniju objasnio da osećaj koji preovladava na sastanku, bez obzira kakvim ga on doživljavao, je ono što će ih sve nositi ka osećajnom ishodu koji je on zamislio. "Ostani prisutan sa osećajem, bez obzira na sve, bez uplitanja,"savetovao sam ga,"i to će vas predati čudu."
Tri večeri kasnije Beni me je nazvao. Ton mu je bio čudan i u neverici, ali je tu bilo i strahopoštovanje u njegovom glasu.

"To je bio uspeh," rekao mi je. "Uradio sam upravo onako kako ste me savetovali. To uopšte nije bilo lako učiniti, mogu vam reći. Pustio sam članove odbora da se međusobno igraju. Na momente je bilo veoma napeto, ali zapamtio sam ono što ste govorili da treba da ostanem sa tim osećanjem i da se ne mešam. Ostao sam samo svedok bez obzira na to koliko sam želeo da nametnem svoj autoritet ili da iznesem svoje mišljenje. Shvatio sam da ja, lično, ne mogu da ponudim rešenje, te je moj posao pre bio da jednostavno slušam i da identifikujem rešenje, a ne da ga namećem." Tada je njegov glas postao tiši. "Najveća stvar nije bila to što smo imali uspešan sastanak, i što smo postigli rešenje prihvatljivo za sve nas," rekao je emotivnim tonom, "već to što sam posle dobio telefonske pozive i elektronsku poštu od nekih članova upravnog odbora u kojima su mi zahvaljivali što sam im dozvolio da u potpunosti učestvuju u procesu. Rekli su mi 'Vodili ste veoma uspešan sastanak', a opet, po prvi put, otišao sam na sastanak upravnog odbora i ništa nisam uradio! Hvala vam. Još uvek sam zadivljen kako ovo deluje. Da li ovo upravljanje deluje na sve?" upitao je.

"Da," odgovorio sam. "Deluje na sve. Zanimljivo je," dodao sam, "da mi uvek upravljamo svojim iskustvom, uvek; stvar je samo u tome da uglavnom to činimo nesvesno. Kad nesvesno upravljamo svojim iskustvom, uvek uberemo plodove naših strahova, a ne ono što zaista tražimo. To je zbog toga što uvek koristimo emocionalno telo kao uzročnu tačku, samo što ga koristimo nesvesno i puni straha."

"Pa," rekao je, "sada znam drugačiji način."



Upravljanje vlastitim iskustvom - I deo




DA LI JE MOGUĆE NAUČITI IZVRŠNOG DIREKTORA VELIKE KORPORACIJE KAKO DA UĐE U POTPUNI ZAJEDNIČKI KREATIVNI ODNOS SA UNIVERZUMOM U SVAKOM ASPEKTU NJIHOVOG POSLOVANJA?


Ako jeste, to bi zaista bio evolutivni uspeh. Odgovor je "da". Ovaj evolutivni pristup kretanju kroz naše iskustvo koji sam delio sa ljudima tokom mnogo godina, i koji i sam koristim svakodnevno od sredine 90-ih godina, potpuno vam je objašnjen u ovom članku. To je ono što sam ja koristio da bi PROCES PRISUTNOSTI bio objavljen.

Ljudi su i dalje začuđeni kako sam ja, neobjavljivani autor iz Južne Afrike, obezbedio ugovor sa izdavačkom kućom kao što je Namaste Publishing Inc u Kanadi, nakon što sam im poslao samo jedan rukopis. Kako je to moguće? Ovo u potpunosti ruši sve predpostavke o tome "koliko je teško objaviti svoje delo" koje parališu mnoge potencijalne pisce u njihovim namerama, pre nego što uopšte otkucaju i jednu reč. Odgovor je:"Ja sam svesno usmeravao svoje iskustvo". Ja sada putujem širom SAD i Kanade i podučavam i olakšavam proceduru koja razvija pristup obnavljanja emocionalne ravnoteže u našim ljudskim okolnostima. Kako sam to uspeo? Da li imam diplomu iz psihologije? Da li sam pohađao časove iz javnog govorništva? Ne. Odgovor ostaje isti: "Ja sam svesno upravljao svojim iskustvima".

Ipak, cela stvar je dublja nego što je gore rečeno, ja upravljam svojim iskustvom tako da "se ja sklonim" da bi sva snaga univerzuma mogla biti prizvana da donese rezultat mojih namera. Da li je to teško? Ne, to je najlakša stvar na svetu, upravljanje našim iskustvom je naše ljudsko pravo dobijeno rođenjem. Danas posmatram toliko mnogo ljudi koji se bore tokom svog života zato što ne poznaju ovu jednostavnu proceduru. Oni tada bivaju zavedeni od strane duhovnih trendova koji im govore "da mogu dobiti šta god požele sve dok misle pozitivno". Kao odgovor na ove tvrdnje, mogu slobodno ponuditi ovo znanje, tražeći samo da ga i vi delite isto tako slobodno, da bi svi imali mogućnost da piju sa izvora beskonačnog univerzuma, te da od toga celokupna ljudska vrsta ima koristi.

EVOLUTIVNI PRISTUP KRETANJU KROZ NAŠE LJUDSKO ISKUSTVO

Jedna od najkorisnijih praksi koje možemo prigrliti jeste "svesno upravljanje našim iskustvima". Naravno, biti spreman započeti tu praksu znači prihvatanje odgovornosti za kvalitet svakog iskustva u koje uđemo, veliki izazov u svetu koji se razvija na mentalitetu žrtve i pobednika. Lakše je posstati reaktivan i kriviti druge za naše okolnosti, nego preduzeti odgovornu akciju da bi se one promenile. Odjek reaktivnog okrivljavanja je zavisnost koje se teško oslobađamo, pa je lakše razočarano dići ruke i trošiti vreme kukajući na svet. Mentalitet žrtve i pobednika je takođe i prihvatljiva frekvencija na kojoj se bazira većina naših medija, te industrija zabave. To je način na koji smo navikli da se prema nama ponašaju porodica, naši bližnji i svako ko odražava aspekt našeg vlastitog sca koji još uvek nije integrisan.

Ponašajući se kao da možemo promeniti svoje okolnosti kroz nametanje svoje volje spoljašnjem svetu, mi konstantno ulazimo u revolucionarno ponašanje, a reč "revolucionarno" otkriva neizbežan ishod, završimo u istim okolnostima od kojih smo pokušali pobeći – a često i gorim. Nastavljanje stanja "revolucionarnosti" u ovom vremenu, u svetlu nadmoćnih dokaza da to vodi samo u produbljivanje segregacije i haosa, predstavlja duboko neznanje, a neznanje je "ignorisanje očiglednog". Ono što je sad potrebno jeste evolutivno ponašanje, ponašanje čije posledice nas ne vode nazad u jamu iskustvenih okolnosti od kojih se želimo osloboditi.

Revolucionar je mentalitet koji pribegava istim sredstvima da oslobodi samog sebe, kao što su i ona koja se koriste za propagiranje njegovog potiskivanja. Pribegavanjem ovom mentalitetu, revolucionar uvek postaje tlačitelj. Evolucionar se razlikuje po tome što transformiše svoje iskustvo koristeći sredstva potpuno drugačija od svega onoga što može da se smatra metodom represije. U stvari, da bi autentično postali evolucionar potrebno je "shvatiti sebe kao jedinog tlačitelja kojeg treba svrgnuti". Preuzimanjem ovog pristupa, evolucionar kreće u potpuno novo iskustvo.

Namera da se svesno krećemo kroz naše iskustvo je evolucionarno. To nas uzdiže iznad i izvan svih religijskih, političkih ili ekonomskih ideologija koje se baziraju na mentalitetu žrtve i pobednika. To je pristup zasnovan na integrisanju mehanizma fundamentalnih atributa koji proizvode naše ljudsko iskustvo, a ne na bavljenje politikom, doktrinama, ideologijama i kulturnim programima. Da biste se uspešno kretali kroz svoje iskustvo, potrebnavam je svesnost onoga, što se u PROCESU PRISUTNOSTI, naziva Staza Svesnosti i Sedmogodišnji ciklus. Zbog toga što je pregled ova dva opažajna alata od suštinskog značaja u kreiranju konteksta za ovu praksu, i zbog toga što neki od vas koji čitate ovaj članak, možda niste pročitali knjigu PROCES PRISUTNOSTI, ovde ćemo izneti kratak pregled ovih alata.

STAZA SVESNOSTI

Postoji promišljena staza naše svesnosti kojom putujemo da bi ušli u naše iskustvo sveta koji sada nastanjujemo. Možemo je zvati "Stazom Svesnosti". Staza Svesnosti najjasnije je vidljiva u početnom razvoju novorođenog deteta:

Prvo, dete je emocionalno biće, ono može samo ispoljavati emocije. Zatim, ono koristi emocije kao sredstvo za komunikaciju, čime ulazi u mentalnu svesnost. Nakon toga, ono postaje dovoljno svesno da namerno zgrabi i održava fizički kontakt sa nekim ili sa nečim. Iako se detetovi emocionalni, mentalni i fizički atributi razvijaju istovremeno, postoji sistematska staza kojojm svesnost namerno putuje da bi se potpuno suočila sa ovim svetom:

Od emocionalnog, preko mentalnog do fizičkog.

SEDMOGODIŠNJI CIKLUS

Staza Svesnosti od emocionalnog, preko mentalnog do fizičkog, kojom putujemo pri ulasku u naše iskustvo ovog sveta, te kojom kontinualno putujemo da bismo ušli i proizveli naša dnevna iskustva, takođe se jasno može prepoznati u onome što nazivamo "Sedmogodišnji ciklus":

Tokom prvih sedam godina našeg života nas zovu "decom". Tokom detinjstva opšte je prihvaćeno da smo mi, većim delom emocionalna bića, mi smo, bukvalno, "energija u spontanom kretanju". Oko sedme godine
mi izlazimo iz detinjstva, i sad nas nazivaju "dečacima i devojčicama". Kao dečaci i devojčice, mi ulazimo u obrazovni sistem čija je namera da usmerava našu svesnost u mentalno telo, učimo da čitamo, pišemo, računamo i efikasno komuniciramo preko skupa definisanih slova i brojeva. Nakon sledećih sedam godina, oko četrnaeste godine, više nismo dečaci i devojčice, sad smo "tinejdžeri". Kao tinejdžeri, mi doživljavamo fiziološku transformaciju u svom materijalnom telu, što obeležava naš ulazak u više fizički obeleženo iskustvo. Nakon sledećih sedam godina, kad napunimo 21 godinu, ne smatraju nas više tinejdžerima, sada smo "odrasli". Mi tada proslavljamo naš ulazak u svet odraslih i završetak ovog cikličnog putovanja od detinjstva (emocionalno), preko tinejdžerskog doba (mentalno) do odraslog (fizičko).

U ovom trenutku, postoje mnoge posledice uticaja Staze Svesnosti i Sedmogodišnjeg Ciklusa na prirodu ljudskog ponašanja. Međutim, jedini motiv za kratku raspravu o njima ovde je:

Da bi se obezbedio kontekst za shvatanje da je emocionalno telo uzročna tačka kvaliteta našeg iskustva.

Kao "odrasli", mi smo fizički hipnotisano učvršćeni našim iskustvima, iskustvima koja tumačimo skoro potpuno kroz mentalni koncept lišen svake osećajne percepcije, dok je stvarnost takva da je naše emocionalno telo uzročna tačka kvaliteta svih naših iskustava. Šta ovo znači? To znači da ono kako se mi osećamo u vezi nečega određuje ono kako se mi osećamo u vezi toga, bez obzira na fizičke okolnosti i bez obzira na to šta mi "mislimo", ako nešto osećamo da nije u redu, onda nije u redu.

"Osećanje" je uzročna tačka kvaliteta našeg iskustva jer je to uzročna tačka staze svesnosti koju koristimo za ulazak u naše iskustvo ovog sveta. I bez obzira da li smo svesni ili ne, nastavljamo koristiti ovu stazu, od emocionalnog, preko mentalnog do fizičkog u svakom aspektu našeg proizvedenog iskustva. Međutim, pošto smo lišeni svesnosti emocionalnog tela, ne možemo sagledati ulogu osećanja u proizvodnji iskustva. Kad bismo mogli, ne bismo bili toliko naivni da tvrdimo da "misao stvara". Da misao stvara, tada bi očito, "Bog bio misao".

Da bi smo mogli shvatiti značaj, kao i da bismo jasno videli kretanje duž Staze Svesnosti koju koristimo za svaki aspekt našeg proizvedenog iskustva, korisno je dati konkretan primer. Da bismo to postigli, hajde da razmotrimo jednu od naših omiljenih razonoda: način na koji kupujemo"stvari". Svi mi volimo stvari! Naporno radimo da bismo obezbedili mnogo stvari i da bismo živeli u svetu gde nikad ne možemo imati dovoljno stvari. "Naš odnos sa stvarima" je stoga, odgovarajuće iskustvo kojim prikazujemo energetski tok Staze Svesnosti u svakodnevnom životu, i ključnu ulogu koju ima emocionalno telo u svemu ovome.

Recimo da žena u izlogu ugleda haljinu koju želi da ima. Dok je ona fizički hipnotisano vezana za ovaj svet, ona će sebi reći da želi tu haljinu "zbog izgleda haljine" ili "zbog toga što je divno dizajnirana" ili "zato što je tkanina tako izuzetna". Ako je mentalno hipnotički vezana za ovaj svet, ona bi rekla sebi da želi tu haljinu "zbog dizajnerske etikete" što znači da ona veruje da joj je time "zagarantovan proizvod visokog kvaliteta" i "status koji dolazi sa ukrašavanjem takvom odećom". Ipak, ni jedan od ovih razloga nije "uzročni razlog" zašto ona kupuje tu haljinu. Da je njena svesnost emocionalnog tela probuđena, ona bi znala da je ono što ju je inicijalno privuklo toj haljini, u stvari, "obećanje osećanja", ona nesvesno veruje da ako kupi i nosi tu odeću, da će se "osećati dobro, srećno, seksi, obožavano, bogato i/ili uspešno".

Namera da oseća je uzročna tačka njene privučenosti haljini, i želja da ova namera osećanja je pokrenuta trenutnim stanjem njenog emocionalnog tela. Emocionalno telo je uzročna tačka motivacije da kupi, bez obzira da li je žena svesna toga ili ne.

Kada ona poveruje da haljina može postići ovu nameru (to željeno emocionalno stanje), ona se tada pokorno pomera duž Staze Svesnosti, mentalno ispitujući mogućnost dobijanja stvari. Ona pita sebe: "Koliko haljina košta? Mogu li je priuštiti sebi? Da li ću platiti gotovinom ili kreditnom karticom? Koliko će mi trebati da je otplatim? Čega ću morati da se osreknem ako kupim ovu haljinu?" Drugim rečima, "Da li je cena ove haljine jednaka osećanju koje želim dobiti noseći je?"

Mentalno telo postaje koridor kojim ona stiže od "želje za nameravanim osećajem" do "fizičkog sticanja stvari čija je namena da omoguće doživljaj osećaja". Kad mentalno telo napravi sve potrebne kalkulacije, ako je osećaj i dalje poželjan i smatran vrednim troška, haljina će biti fizički kupljena, odneta kući i nošena. Ženino iskustvo je poslušno prešlo stazu od emocionalnog, preko mentalnog do fizičkog.

Kad je transakcija završena i žena sada nosi odeću, emocionalno telo ostaje uzročna tačka iskustva. To se vidi iz snage i efekta povratne informacije koju ona dobija kada nosi haljinu: ako je prijatelji pogledaju na određen način koji joj poručuje: "Ne, dušo, ta haljina ti uopšte ne stoji" ili, ako se tokom večeri nešto desi što će prouzrokovati da se ona oseća neprijatno što nosi tu haljinu, to je onda to! Sve je gotovo! Ona nikada više neće obući tu haljinu. Bez obzira koliko je platila, ako se oseća nelagodno u njoj, ili u vezi nje, ta haljina može završiti bačena u smeće. Zašto? Zato što je osećajni aspekt njenog iskustva uzročna tačka. Ovo se, takođe, odnosi i na muškarce koji kupuju kamione, decu koja kupuju igračke i na sve što kupujemo da "bismo držali korak sa komšijama". I, u tom smislu, ovo uključuje svako iskustvo u koje uđemo. Bez obzira da li smo toga svesni ili ne, mi sudimo o kvalitetu svakog iskustva u našem životu kroz prizmu osećajne percepcije.

Naravno, nije neophodno da prihvatimo da je emocionalno telo uzročna tačka kvaliteta našeg iskustva da bismo uspešno primenjivali tehniku ponuđenu u ovom članku, ali je korisno. Namera deljenja svih ovih informacija pre nego što predstavim tehniku je samo da prizove mogućnost sledećih "uvodnih reči":

Sve što nam je potrebno da se uspešno krećemo kroz kvalitet iskustva je da budemo u stanju da predvidimo kako ćemo se osećati kada prođemo to iskustvo.

Drugim rečima, ako izađemo iz iskustva sa predivnim osećajem, da li će to sigurno značiti da je sadržaj završenog iskustva imao kvalitet koji je potpuno prihvatljiv za nas? Razmislimo o tome na trenutak. Pročitajte ponovo tekst ispisan plavim slovima, i rečenicu na početku ovog paragrafa, i zatim dozvolite da razumevanju da uroni što je dublje moguće.

Naravno, ako se osećamo zadovoljni u vezi rezultujućeg iskustva, uspešno smo plovili kroz iskustvo kao celinu. Očito je da je evolucionarno biti u stanju postići to. Da li je doista moguće dosegnuti ovaj nivo uticaja na svaki aspekt našeg životnog iskustva?Da, ako izaberemo da svesno upravljamo našim iskustvima. Kako? Pa, svrha ovog članka i jeste u deljenju saznanja kako-da...

Sada smo pokrili neke osnovne temelje, i imamo kontekst, možemo razmotriti detaljne praktične informacije ove jednostavne tehnike. Kao što su moji roditelji imali običaj reći: "Dokaz je u pudingu." U Južnoj Africi "puding" je reč za "desert", a desert se služi na kraju obroka. Isto se odnosi na navigaciju kroz naše iskustvo, dokaz efikasnosti ove tehnike je u krajnjem rezultatu njene upotrebe, ne u raspravi ili u analiziranju njenih parametara.

Kao i sve moćne tehnike, ova procedura je "ne-delovanje". Drugim rečima, mi nećemo dodavati povećanu aktivnost svom iskustvu, mi ćemo samo dovesti svesnost u strukturu naših trenutnih aktivnosti. "Evolutivci" se razlikuju od "revolucionarnih" po njihovom znanju da "samo svesnost ima snagu da pokrene autentičnu transformaciju u našem trenutnom ljudskom iskustvu". "Ne-delovanje" ne znači da "nema akcije", to znači da ima "svesnog delovanja". Revolucionarne osobe uvek se ponašaju reaktivno, a reaktivno ponašanje je uvek nesvesno. Čak su i pacifisti, koji su samo potisnuti revolucionari, takođe reaktitivni u "ne činjenju", i samim tim ponašaju se nesvesno.

"Kretanje kroz naše ljudsko iskustvo"zahteva izdizanje sebe iznad ovih nesvesnih reaktivnih frekvencija. Da bismo to postigli, mi jednostavno treba da koristimo uvid sadržan u Stazi Svesnosti, saznanje da se, tokom kreiranja svih iskustava, energija kreće od emocionalnog, preko mentalnog do fizičkog aspekta. Najbolji način da se ovo objasni i da se pokaže kako ova procedura proizilazi iz ovog uvida, jeste navođenje dramatizovanog primera kako sam ja uspešno podelio ovu tehniku sa drugima.
O ovome možemo razmišljati kao o "studiji slučaja u kretanju kroz iskustvo".

31. 1. 2013.

Hajde da ne pravimo novu grupu - II deo




Kada smo spremni da ponovo uđemo u autentično životno iskustvo, ako zaista tražimo otkriće, na nama je da se zapitamo da li smo spremni da iskočimo iz čamca za spasavanje što predstavlja tiho očajanje oporavka i da počnemo plivati u emotivno turbulentnim vodama koje će izgraditi mišiće za "odrastanje". Dok smo na oporavku, mi aktivno, bili svesni toga ili ne, nanovo pokrivamo (engl. igra reči: re-covering =ponovno pokrivanje => recovering = oporavak) uzročnu tačku naše neugodnosti kroz preterano pričanje o njoj, kroz okrivljavanje drugih i celog sveta zbog naše neugodnosti, i kroz okrivljavanje neke "hemijske neravnoteže" zbog onog što nam se dešava.

Postoji beskrajna lista izgovora za pravdanje ostanka u umirujućem i kontrolisanom stanju emocionalne paralize, onda kada još nismo spremni skočiti nazad, u naručje života.

Ako ovo čitate, a oporavljate se od zavisnosti ili ste zavisni od grupa za podršku, možete smatrati ovaj članak kao neku vrstu omalovažavanja vaše sadašnje neprilike, i surovo osuđivanje jer ste sebe doveli u to stanje. Ali, to nije tako. Vi ste tu gde jeste, i jedini način na koji možete prikupiti zamah da se oslobodite od "mentaliteta oporavka" je da vidite svoju nepriliku kroz perspektivu koju ne nudi ni jedna grupa za podršku. Ako ne integrišemo ono gde se trenutno nalazimo, neće biti moguće autentično pomeranje u drugo stanje bića. Baš kao što zavisnik mora priznati iskustvo zavisnosti da bi imao korist od pomoći, član grupe za podršku mora priznati da je "u oporavku" i šta to zaista znači, pre nego što zakorači u stanje otkrića.

"Oporavak" je emocionalna paraliza. Ništa se ne menja oporavkom, kao "lečeni alkoholičari" mi pijemo ogromne količine kafe i mnogo pušimo, a kao "lečeni heroinski zavisnici", mi gutamo tablete protiv bolova. Ovisnost o grupi za podršku je jednostavno promena objekta zavisnosti. Rečeno nam je da "dokle god idemo na sastanke naše grupe za podršku, mi napredujemo". Ipak, jedini napredak koji pravimo dok gazimo kroz vodu, jeste da odlažemo trenutak u kome ćemo se, usled iscrpljenosti, udaviti.

Oporavak, bez obzira na to kako ga prerušili, jeste gaženje kroz vodu.

Otkriće je, sa druge strane, odluka da zaronimo u vodene dubine i suočimo se sa dubokom tamom našeg potisnutog emocionalnog stanja.

Sastanci grupe za podršku su dobra tačka prelaza, a ne mesto na koje treba stići. Svi mi prolazimo kroz ovakvo iskustvo u nekom trenutku našeg putovanja. Međutim, trenutak u kome grupni mentalitet postane "odredište" zarobljava nas u tihom očaju. Naš zadatak, ako tražimo autentično oslobođenje, ako tražimo otkriće, je da osetimo autentično stanje našeg srca, i kroz proces "osećanja" da transformišemo neprijatan emocionalni potpis koji produžava našu zavisnost ili nesamostalnost. Niko to ne može da uradi za nas. Sve zavisnosti i nesamostalnosti vođene su neugodnim emocionalnim potpisom i napuštanje takvog stanja zahteva da se suočimo sa našom vlastitom patnjom.

Naša patnja je naše oslobođenje.

Ako se ne okrenemo ka unutra i ne suočimo sa ovim uzročnim aspektom našeg iskustva, naše posećivanje bilo koje grupe za podršku predstavlja "performans".Ako grupa čiji smo član, nije motivisana da nas oslobodi sebe, ona predstavlja tada naš heroin ili alkohol, samo u drugačijem obliku. To je naša tragedija samo promenila lice.

Ako smo trenutno u nekoj neugodnoj situaciji, reaktivno bežanje od grupe nam ne koristi, jer ćemo tada nesvesno i automatski uleteti u zagrljaj drugačijeg umirujućeg i kontrolišućeg grupnog iskustva. Poželjno je da odvojimo malo vremena da sednemo svesno unutar našeg iskustva grupe i jasno vidimo šta ono predstavlja.

Dovođenjem svesnosti u bilo koje iskustvo, transformišemo ga.

Kada vidimo grupe za podršku u njihovom pravom svetlu, reaktivno napuštanje grupe ili pokušaj buđenja drugih iz njihovog hipnotičkog stanja, ne koristi niti nama niti grupi, ni na koji način. Uvek budite saosećajni, nežni i odgovorni. Mi treba da ostanemo usklađeni sa načelom autentične alhemije kao što smo učili u PROCESU PRISUTNOSTI:

"Radimo drugima samo ono što želimo da drugi čine nama."

Zapamtite da je grupa za podršku čamac za spasavanje za svakog ko još nije dovoljno zreo da odraste emotivno. Ovaj saosećajan, nežan i odgovoran pristup odnosi se i na nas ako pripadamo nekoj "duhovnoj" grupi i postanemo svesni da "nikakva količina diskusije ne može zameniti lično iskustvo". Govoriti opširno o duhovnosti je, takođe, jako zarazno i čini aktuelnu duhovnu praksu nemoćnom. Nakon što smo probudili ove spoznaje o ograničenjima svojstvenim aktivnostima grupe, naš zadatak je da nežno i milo isključimo sebe iz grupe, bez ikakve debate ili diskusije. Zapamtite, ne radi se o grupi, radi se o oplođivanju nastavka našeg putovanja izvan granica svojih ograničenja. Kada izaberemo da odrastemo emotivno, u nekom trenutku moraćemo nadići i neophodnost spoljašnjeg sporazuma, podrške i priznanja. Dostojanstveni način uključuje zahvalno činjenje.

Kada je gusenica spremna da se probudi u autentičnost, integritet i punu intimnost sa životom, zavisnost od mentaliteta grupe mora se odbaciti kao stara koža. Gusenica se tada mora začauriti, tako da može osetiti punoću unutrašnjosti. Od ove tačke putovanja samoća je začin koji daje ukus hrani potrebnoj za nastavak rasta. Moramo biti u stanju da osetimo naš strah, bes i tugu i da stojimo u sred ovih energetskih okolnosti bez spoljašnjih rekvizita.

Ni jedna grupa, bez obzira koliko se svesni izvana činili njeni članovi, i bez obzira na to koliko je napredan lider grupe, ne može biti zamena za ovaj deo naše evolucije. Leptir se uvek rađa sam, hrabro se probijajući vlastitim naporima van obloge koju je sam napravio. Grupa nema krila. Ona ne može leteti. Stoga, svaki put kad grupa obeća da će nas uzdići, to je iluzija. To obećanje može da nas drži samo dok smo slabi, ali ako postanemo ovisni o njemu, dalje ćemo slabiti.

Dakle, odgovor onima koji pitaju o pokretanju Grupe PROCESA PRISUTNOSTI i dalje glasi: "NE!" Naravno, ne možemo sprečiti da se takvi aranžmani dešavaju, oni koji su i dalje zavisni od grupe nametnuće svoju volju svemu što im se nađe na putu. Oni će takođe odlučno braniti svoju gusenicu mentaliteta grupe od svakog oslobađanja "leptira". Mi treba da smo im zahvalni jer oni drže na okupu grupe koje služe kao čamci za spasavanje od davljenja.

Namera PROCESA PRISUTNOSTI je paradoks u kome nas on oslobađa naše zavisnosti od mentaliteta grupe tako što nas ohrabruje da svesno priznamo, prigrlimo i angažujemo našu autentičnu grupu. On nas poziva da "radimo na našem sopstvenom oslobađanju tako što ćemo raditi u grupi u koju nas smešta naše životno iskustvo u svakom datom trenutku."

Naša rodna porodica je naša grupa.

Naš pratilac i ljubavnik je naša grupa.

Naša deca su naša grupa.

Naši ljubimci i biljke su naša grupa.

Blagajnica u prodavnici je u našoj grupi.

Pojedinci sa kojima dolazimo u susret kroz naše radno mesto, su naša grupa.

Svako ljudsko biće sa kojim smo u interakciji svaki dan je deo naše autentične grupe.

Da li možemo biti u jedinstvu sa svim ovim ljudima? Možemo li unositi unutrašnju tišinu i mirnoću u naše susrete sa njima? Da li smo dovoljno hrabri da obradimo emocionalnu nelagodu aktiviranu njihovim prolaskom kroz naše lično iskustvo vremena i prostora? Možemo li ih uključiti u naš život potpuno koliko je to moguće i da vidimo vrednost njihovog doprinosa ovom našem večnom putovanju? Ili možemo opušteno komunicirati samo sa ljudima koji izazivaju samo pažljivo proizvedene, kontrolisane i umirujuće okolnosti? Da li smo zainteresovani za rad na oslobađanju samo sa istomišljenicima, sa onima koji se obično slažu sa nama, i sa onima koje smo okupili samo za tu svrhu? Aitentičnost, integritet i intimnost zahtevaju od nas više nego što zahteva rast samo kroz tako orkestrirane udobnosti.

Realnost je da smo mi oduvek bili u grupi, grupa koja čini naše svakodnevno iskustvo. To je mesto gde se stvarni rad odvija. To je mesto gde se sakupljaju neprocenjivi dragulji PRISUTNOSTI. To je mesto gde se naš život naleće na beskonačne mogućnosti produbljivanja našeg iskustva lične autentičnosti, integriteta i intimnosti sa svime što jeste. Stoga ne treba da formiramo "drugu" grupu, mi smo uvek u sred naše autentične grupe. Ni ne moramo da se povlačimo. Kako može "povlačenje" biti način za napredovanje? Tišina i mir prate nas svuda, kao unutrašnja senka. Tišina i mirnoća su suština onoga što mi jesmo, njih ne određuje to gde i sa kim smo.

Samo kada stojimo, svesni koliko god možemo biti, u centru grupe u koju nas je život smestio, i hrabro se suočimo sa punoćom svakog momenta srcem željnim da sve oseti, mi ulazimo u autentično životno iskustvo. Ovaj pristup je naša autentična platforma za let. Naš svakodnevni život je iskustvo čiji je promišljeni cilj da razvije naša predivna leptirova krila. Formiranje grupe sa ciljem da pokuša ponoviti ono što nas već čeka u našem svakodnevnom životnom iskustvu je kao postavljanje dramskog komada, može biti potpuno zabavno, pametno, duhovito, čak i duboko provokativno, ali nema ničeg realnog u tome. Ničega vrednog priče.


ZAKLJUČAK

Ja ne preporučujem, niti podržavam formiranje grupa Procesa Prisutnosti, nigde, od nikog niti iz bilo kog razloga. Po mom iskustvu, pojedinci željni formiranja grupe oko PROCESA PRISUTNOSTI nesvesno okupljaju druge kao sredstvo za suptilno izbegavanje svojih neintegrisanih emocionalnih stanja, projektujući ih napolje ka svetu. "Grupe" su jedna od naših najvećih zavisnosti i, takođe, izvor mnogo prikrivenih i nenamernih oblika odvajanja na ovoj planeti. Istorijski gledano, grupe koje sebe doživljavaju kao "duhovne" podložne su tome da budu izvor suptilne arogancije koja uvek pali fitilj religioznog mentaliteta koji dosledno vodi u rat.

Priroda čišćenja emocionalnog tela i ponovnog buđenja svesnosti emocionalnog tela je da je, u konačnoj analizi, akt usklađivanja u emocionalnom telu koji pobuđuje unutrašnje transformacije jedino moguć kada se pokreće iz sebstva, ka sebi i za sebe. U PROCESU PRISUTNOSTI mi "činimo drugima ono što bi želeli da drugi čine nama". Kadgod se pogrešno oslonimo na "grupu" kao sredstvo pokretanja ovog unutrašnjeg prilagođavanja, to uvek bude tačno određena oblast u nama gde mi doživljavamo iskustva koja nisu autentična i stoga nisu trajna.

Nemam nikakvih problema sa "grupama" kao takvima, jer su one neophodne u različitim oblastima ljudskog životnog iskustva. Na primer, one su fantastičan medijum za razgovor o neophodnosti emocionalnog rasta. Međutim, one nisu korisne u iskustvenom putovanju PROCESA PRISUTNOSTI. PROCES PRISUTNOSTI je "samodovoljan alat samounapređenja". Iz tog razloga on nije za svakoga, on je samo za one koji traže autentični razvoj i koji imaju kapacitet da sprovedu takvo emocionalno istraživanje bez oslanjanja na spoljašnju podršku. PROCES PRISUTNOSTI je za one koji žele da se oslone na autentičnu snagu svog vlastitog srca, a ne da pronalaze razne prikrivene načine oslanjanja na spoljašnji svet.

Ja shvatam (real eyes = slobodan prevod: vidim pravim očima, dok realise, što se slično izgovara kao i real eyes znači "shvatiti") da su pojedinci formirali grupe Procesa Prisutnosti u raznim delovima sveta. Ja ne predlažem reaktivno raspuštanje ovih grupa. Oni koji su formirali takve grupe i oni koji su im se pridružili očito moraju nešto vredno da shvate iz tog iskustva. Jedna od lekcija bi bila ova: zbog autentičnosti rada pokrenutog PROCESOM PRISUTNOSTI, sve grupe formirane oko ove iskustvene procedure neminovno će biti raspuštene buđenjem unutrašnjeg vođstva u članovima te grupe – unutrašnje vođstvo zahteva nepostojanje spoljašnjeg sistema podrške koji bi vrednovao autentičnost tog iskustva. Jednom kad se desi autentično buđenje pojedinca, struktura grupe automatski se prikazuje kao prazna ljuštura koja samo održava eksterno zasnovanog ega.

Hajde da ne pravimo novu grupu - I deo



PARADOKS O ODVIJANJU NAŠEG EVOLUTIVNOG PROCESA JE DA, IAKO JE TO PREOBRAŽAJ KOJI UTIČE NA CELU LJUDSKU GRUPU, ON SE NE MOŽE POSTIĆI FORMIRANJEM SPECIJALIZOVANIH GRUPA U NAŠEM KOLEKTIVNOM LJUDSKOM ISKUSTVU. AUTENTIČNI RAZVOJ NIJE POKRENUT AKTIVNOSTIMA SPECIJALIZOVANE GRUPE VEĆ PREOBRAŽAJEM POJEDINCA UPRKOS AKTIVNOSTI NAŠEG KOLEKTIVNOG MENTALITETA. EVOLUCIJA NASTAJE KAO POSLEDICA KADA POJEDINAC POŠTUJE VLASTITU AUTENTIČNOST UPRKOS BUJANJU KOLEKTIVNOG MENTALITETA.

Jedna od prepreka za usporavanje našeg sadašnjeg evolutivnog razvoja je da smo ovisni o stvaranju neizvornih iskustava pod izgovorom da pokušavamo postati izvorni. Primer ovakvog ponašanja je naša želja da oformimo specijalizovane grupe kao način da povratimo autentičnost. A tada postajemo ovisni o tim grupama, a to, za uzvrat, unazađuje naš evolutivni razvoj sejanjem i jačanjem kolektivnog mentaliteta iznad pojedinačne autentičnosti. Evolucija uvek potiče od "razlike", a ne od "sličnosti".

Grupe za podršku su zamaskirane zavisnosti koje nas zavode da živimo u poricanju. One nam ne mogu pomoći da emocionalno odrastemo, sve dok su nam potrebne da bismo održali ravnotežu. One su naša sveta predsoblja za podsticanje naše drame. One nam daju osećaj ekskluzivnosti, posebnosti i suptilne superiornosti. Omogućavaju nam da dosledno vaskrsavamo istrošene, stare priče, koje pričamo sebi već godinama. Dajući nam, navodno legitimnu publiku za pričanje naših priča drugima, grupe za podršku pružaju prividnu realnost ovim proizvedenim iluzijama.

Grupe za podršku uvek se rađaju iz iskustva jedne osobe. Ova grupa tada postaje put kojim jedinstveno iskustvo tog određenog pojedinca postaje okamenjen niz konkretnih pravila koja slede ostali.

Grupe za podršku su rođene i iz neintegrisanih "potreba i želja" jedne osobe. Ova osoba zatim reflektuje ova pitanja u grupu sastavljenu od drugih osoba koje dele ove emocionalne disfunkcionalnosti.

U tom svetlu, one su potencijalno seme podmukle religiozne energije koja neminovno postaje opijum za one koji imaju potrebu i želju da prate nekoga ili nešto. One su pokušaj da se orkestrira i organizuje večni trenutak. Često su prilika pojedincima koji imaju tremu za držanje govora, da čuju sebe dok pričaju, da se osećaju kao da njihovo nazadno mišljenje ima nekog značaja i da opravdaju nastavak njihove nemogućnosti da emocionalno odrastu. Zato što sama njihova struktura pravi kratke spojeve u mogućnosti autentičnog, individualnog emocionalnog razvoja, oni neminovno postaju slivnik krivice i stoga podržavaju slabost svojstvenu mentalitetu žrtve i pobednika.

Koliko grupa za podršku ima ugrađen mehanizam oslobađanja svojih članova iz grupe, tako da oni mogu naučiti kako da funkcionišu slobodno i nezavisno od grupe?

Da li su oni koji su uhvaćeni u iskustvo alkohola i narkomanije ikada oslobođeni od svojih grupa za podršku, ili je grupa kamuflirana zavisnost koja drži svoje članove paralizovanima i zarobljenima u mreži organizacionog samoodržanja?

Da li nam grupe za svesnost sadašnjeg trenutka pomažu da iskusimo svesnost sadašnjeg trenutka, ili one jednostavno pojačavaju našu frustraciju što je nismo u stanju iskusiti?

Samo zato što grupa za podršku omogućava svojim članovima da hodaju po vodi, da žive u tihom očaju, da nađu društvo za bedu, ili da nadugačko raspravljaju o duhovnim konceptima, ne znači da ostvaruju bilo šta stvarno, a time i trajno.

Ako namera jedne grupe za podršku nije da oslobodi svoje članove svoga uticaja što je brže i efikasnije moguće, ona tada predstavlja sredstvo zavisnosti koje rađa opažajni zatvor.

Grupe za podršku ne mogu nam pomoći u emocionalnom razvoju, jer sav emocionalni razvoj kojem pristupamo u kontekstu "publike" (što grupa za podršku i jeste) je "predstava". Predstava, bez obzira koliko bila suptilna ili dobro prikrivena maskom autentičnog iskustva, je čin pretvaranja. Izvođači se uvek pretvaraju. Prisustvo se ne može povratiti kroz pretvaranje, kao što se ni mir ne može "iznuditi". Performans (izvođenje predstave) je uvek po svojoj prirodi, reaktivno ponašanje, ponašanje motivirano i usmeravano spoljašnjim okolnostima. Emocionalan razvoj, da bi bio autentičan, mora biti ponašanje zasnovano na odgovoru, a autentično ponašanje bazirano na odgovoru jedino je moguće ako smo apsolutno sami.

Samo onda kada smo u stanju da dosledno budemo autentični prema sebi, za sebe i od sebe, možemo autentično upravljati sobom u javnosti, na bilo koji način koji je dosledan.

Čak i kada formiramo grupe za podršku za takozvane "više svrhe", kao što je raspravljanje o jednoti, ili kakvim drugim blagorodnim mentalnim konceptima, mi i dalje zavitlavamo sami sebe. Ne možemo formirati ekskluzivnu (isključivu) grupu da bi pokrenuli inkluziju (uključivanje). Ne možemo raspravljati o jednoti sa drugim ljudkim bićem i očekivati da autentično iskusimo to stanje. Momenat u kome raspravljamo o jedinstvu sa drugima, mi smo pokrenuli iskustvo odvajanja. Raspravljanjem o jedinstvu, mi smo usmerili svoje iskustvo u ono u kojem postoje "drugi", i time smo zatvorili vrata mogućnosti da doživimo jednotu. Jednota znači "ne postoje drugi". To znači da ne postoji posebna grupa kojoj treba da pripadate da biste doživeli jednotu. Jednota znači da je svako i sve deo naše grupe. Time se koncept "grupe" rastvara. "Grupa" je jedino moguća u okviru svesnosti odvojenosti. Da bi postojala, "grupa" zahteva "druge". U jednoti ne postoje "drugi".

Čin formiranja ili pristupanja grupi istovremeno rastura iskustvo perceptualne jednote.

Još jedna čudna stvar koju radimo je okupljanje u grupe da bismo sedeli u tišini. Neki ljudi preleću kontinent i čak idu iz jedne u drugu zemlju i plaćaju ogromne sume novca da bi sedeli u tišini! Pre 15 godina takvo ponašanje bio bi odličan materijal za urnebesnu komediju Monti Pajtonovog Letećeg Cirkusa. Možemo vrlo lako vizualizirati Džona Klisa kako daje potrebne instrukcije:

"Da. Hajde, uđite svi. Ovo je šatra za Mirno Sedenje u Tišini. Platite pet funti na vratima i možete sedeti mirno u potpunoj tišini do kraja proklete sedmice. Ako ovo nije ono što želite, možete, naravno, preći preko hodnika do šatre za Neprekidno Udaranje Glavom u Svoje Desno Koleno, koja danas, usput budi rečeno, ima specijalnu ponudu: Samo za tri funte udarate dok se ne onesvestite. Ne, gospodine, molim vas, jednom kad ste platili pet funti, apsolutno nema priče, hvala lepo. Gospođo, molim vas, ućutite i pokušajte ceniti beskraj službe koju izvodimo za vas, inače ćemo vam vratiti vaš novac. Sada, hajde da imamo malo proklete tišine ovde. Ali prvo, moram da vas upozorim u vezi vrste šumova, telesnih i drugih, koji neće biti tolerisani. Dobro..."

Ipak, ovo nije komedija, ljudi rade to! Mi, zapravo, proizvodimo specijalna grupna iskustva tako da možemo zajedno sedeti mirno i tiho, i čak ćemo i platiti ljudima da bi organizovali takve prilike. Naravno, sastavni deo ovakvog iskustva je prisustvo individue koju smatramo toliko duhovno naprednom da mirno sedenje u tišini u njenom društvu, vredi svaki dinar. Shodno tome, da bi ušli u slobodno i neograničeno iskustvo tišine, postajemo ovisni o nekoj drugoj osobi, neke idilične lokacije daleko od naših trenutnih okolnosti, i od prisustva cele grupe "drugih". Koliko smo se udaljili od zdravog razuma i autentičnosti? Kako će ovo ponašanje da nas osnaži na stvaran i trajni način? To je posledica mešanja duhovnosti i trgovine, neki ljudi očigledno zarađuju mnogo novca na ljudskoj unutrašnjoj nelagodnosti, emocionalnoj nezrelosti i detinjoj naivnosti.

Pitanje koje treba da postavimo sebi je: Da li su efekti takvih grupnih praksi realni i trajni? Odgovor je jednostavan: Ako moramo da mu se vraćamo, ili čak ako osećamo potrebu da stalno ulazimo u takvo iskustvo, tada je odgovor: "NE". Pod takvim okolnostima, sa kakvim god iskustvom da se susrećemo, ono je zasnovano na "pripremanju i postavci", na veštački proizvedenoj bini na kojoj smo u stanju izvesti naš performans lažne tišine i mirnoće, i samim tim i njegov uticaj na nas neminovno se sanjuje.

Koristi od tišine i mirnoće ne mogu se dobiti kroz reaktivno ponašanje. Tišina i mirnoća imaju prave i trajne vrednosti ako se prikupljaju u samoći, daleko od očiju sveta, i u stanju slobode koja je moguća samo onda kada je daleko od razmene monetarnih valuta. A trenutak kad osetimo neophodnost da mirujemo ispred drugog ljudskog bića kao katalizatora takvog iskustva, svako iskustvo koje doživimo postaje nesvesno povezano sa njihovim prisustvom. Tako da ostaje pitanje: kako bi nas ovo iskustvo moglo osnažiti?

Realnost je da ono što osećamo kada sedimo ispred drugih jesmo uvek mi sami, odraz veličanstvenosti naše vlastite Unutrašnje Prisutnosti – osećaj koji nam je na raspolaganju 24 sata dnevno ako nam je stalo do toga da se okrenemo ka unutra i dotaknemo je kroz doslednu primenu discipline. Sve što ikad možemo osetiti jesmo mi sami. Da, postoji velika svrha i velika korist od ulaska u Prisustvo Jednog koji može za nas reflektovati ovo zaboravljeno stanje zračenja. Međutim, ako nas takvo Biće istovremeno ne usmerava u same sebe i ne upozorava nas na opasnost zavisničke potrage i od oslanjanja na ovo iskustvo izvan nas samih, takav dubok susret istovremeno nas slabi.

Da bismo dotakli ovo autentično stanje blistavog Prisustva u nama samima na svaki stvaran i trajan način, potrebno je započeti dosledan i disciplinovan unutrašnji rad. Ovaj unutrašnji rad započinje emocionalnim razvojem.

Mentalitet grupe ne može nam pomoći u emocionalnom razvoju jer se grupa nikad ne razvija.

Emotivno odrastanje zahteva buđenje unutrašnje snage koja neutrališe potrebu i želju pojedinca da se osloni na grupu, da od članova grupe primi priznanje i podršku, te da biva usmeravan. Emocionalno odrastanje automatski rastura ulogu pojedinca u grupi, i ako pojedinac ostane u grupi, to može da izazove raspad grupe. Emocionalni razvoj stoga nije na dnevnom redu grupe. Zbog samoodržanja, grupa automatski uključuje ili uklanja bilo koga u grupi ko emocionalno odrasta, a ako ne može to da uradi, ona ga vezuje za sebe promovišući ga na viši nivo u grupi. Kada grupa promoviše neku osobu na lidersko mesto to je gađanje te osobe strelicama ega, sa ciljem da se parališe sav njen dalji emocionalni rast. Što se pojedinac penje višlje na lestvici važnosti u grupi, to postaje manje utemeljen i autentičan. Prestiž vođstva je veo koji sakriva podmuklost kasnijeg perceptualnog zatvora. Što se pojedinac višlje popne u okviru strukture bilo koje grupe, to je dublji neizbežan pad. Samo je pitanje vremena kada će naizgled ohrabrivana individualnost biti napadnuta i uništena od strane mentaliteta grupe.

Naravno, u svemu ovome što je rečeno, i dalje se preporučuje praktikovanje "ravnoteže i milosti u odnosu na žrtvovanje", da bi pristupili svom oslobađanju od mentaliteta grupe sa odgovornošću i nežnošću. Neki od nas, dok čitaju ovaj tekst, mogu biti uronjeni u grupe za podršku. Ovaj tekst nije ohrabrenje da iskoračimo iz grupe i pobegnemo od svih grupnih aktivnosti. Ne treba da reagujemo, treba da probudimo svoju neugodu kroz svesnost o njoj. Hajde da imamo na umu da je ova diskusija upravo o tome "zašto PROCES PRISUTNOSTI, kao tehnika emocionalnog čišćenja, obeshrabruje formiranje još jedne grupe".

"Bože, spasi nas od još jedne grupe!"

Ako trenutno prolazimo kroz iskustvo zavisnosti i ako smo "u oporavku", kako se to naziva u terminologiji grupe za podršku, naše grupno iskustvo će sada biti naša zavisnost. Da bismo prevazišli ovu neugodnost, da bismo napredovali iznad ovog opažajnog zatočeništva, bitno je da ne svaljujemo krivicu na grupu, radi se o našem iskustvu grupe, a ne o prirodi grupe o kojoj smo postali ovisni. Ne možemo kriviti grupu, jer to je njena priroda. Ona je ono što treba da bude. Grupa je kao čamac za spasavanje: može nas spasiti iz uzburkanog mora i sačuvati nas od davljenja, ali ako ne napustimo čamac za spasavanje, nećemo se vratiti autentičnom životnom iskustvu. Ako nismo spremni da istražimo žta zaista znači živeti, onda je preopruka da ostanemo u strukturi grupe, tako da ona može da se brine o nama svojim tumačenjem "zdravog života".


27. 1. 2013.

Šta prosvetljenje nije?




SVI KOJI ŽELE DA SE RAZVIJU SVOJ PUNI POTENCIJAL, SUOČAVAJU SE SA KONCEPTOM "PROSVETLJENJA". IPAK, ZA VEĆINU TO MISTIČNO STANJE POTPUNO PROBUĐENE SVESNOSTI OSTAJE SAMO INTELEKTUALNI KONCEPT, STANJE POSTOJANJA NEDOSTIŽNO KAO I DOBIJANJE SEDMICE NA LOTTO-U. DA LI JE MOGUĆE DA JE NAŠ KONCEPT PROSVETLJENJA POGREŠAN? JER, AKO JE TO TAKO, POSTOJI MOGUĆNOST DA TEŽIMO DOSTIZANJU STANJA KOJE MOŽDA I NE POSTOJI.

Ja sam mislio da je prosvetljenje jedinstveno iskustvo unutrašnjeg kosmičkog vatrometa, praćeno neverovatnim otkrićima biblijskih razmera, i koje se završava potpunim usklađivanjem mojih opažajnih odnosa sa svime na ovom svetu. Počeo sam željno tražiti takvo iskustvo kao krajnju tačku u kojoj bih ja na kraju sve razumeo, i istovremeno se osetio ekstatično predivno, zauvek, Amin! Uopšte nisam bio u pravu! Ja sam i dalje otvoren za takvo unutrašnje iskustvo, ali dok nastavljam svoje putovanje kroz ovaj život, otkrivam da "prosvetljenje definitivno nije ono što sam mislio da jeste". Hvala Bogu na tome!

Prvo, svesnost da postoji stanje postojanja zvano "prosvetljenje" je, samo po sebi, iskustvo "prosvetljenja". Mnogo ljudi je toliko vezano za svoju prošlost posledicama svojih misli, reči i dela, da je sva njihova energija uložena u preživljavanje. Oni čak ni ne dižu pogled ka nebesima i ne postavljaju pitanje "Zašto je nebo plavo?" Oni su samo zahvalni što tog određenog dana ne pada kiša. Za takve osobe buđenje ideje da postoji nešto više u životnom iskustvu osim beskrajne tuge, truda i teškoća, je prosvetljenje.

Kad sam postao sposoban da se rešim zablude da je prosvetljenje jedinstveno, eksplozivno iskustvo, te da je ono, u stvari, realističnije iskustvo od unutrašnjeg vatrometa praćenog ekstatičnim cerenjem 24 sata dnevno, počeo sam stvar posmatrati iz sasvim druge perspektive: da je prosvetljenje u toku i će, nadam se, tako zauvek i biti.

Smešno, ali iskustvo koje me je uzdrmalo u mojim iluzijama o prosvetljenju, desilo se kroz moju intimnu vezu. Kad sam imao 38 godina, privukla me je predivna žena, mnogo mlađa od mene i započeli smo intimnu vezu. Moj um mi je govorio da je to pogrešno. Srećom, moje srce je poništilo moj konzervativizam. Tokom te veze otkrio sam smisao intimnosti. Sada volim reč "intimnost", za mene autentično značenje intimnosti se krije u fonetici te reči: into-me-and-see (u-meni-i-vidi, to je na engleskom, izgovara se isto kao i reč intimacy). Tokom tog intimnog odnosa shvatio sam da prosvetljenje uopšte nije ono što sam tražio, to je intimnost.

Očajnički sam tražio intimnost sa samim sobom, sa Bogom, sa prirodom, sa svojom porodicom, sa svim ljudima sa kojima sam se susretao, sa mojim mačkama, biljkama, sa kišom koja pada, sa svojim bolom, svojim snovima i vizijama, i sa svim sitnim vidovima ovog iskustva koje nazivamo "živeti svoj život", kao što je pranje posuđa i veša.

Naravno, intimnost, da bi bila autentična zahteva da budemo "prisutni" sa svim našim iskustvima. Trenutak kad sam shvatio ovo, bio je trenutak prosvetljenja za mene. A ja sam do ovog saznanja došao ulaskom u iskustvo kojem se moj um potpuno opirao. Tada sam, takođe shvatio i to da sam do tog momenta koristio svoj um kao glavni alat kojim sam tražio prosvetljenje, mislio sam da ga mogu dostići razmišljanjem, razumevanjem i analizom. Opet, nisam bio u pravu.

Danas mi je drago što nisam prosvetljen, pošto stizanje na kosmičko odredište i primanje "Diplome iz Prosvetljenja" od multiverzuma, deluje kao da sam postigao "ultimativni duhovni zadatak". Danas opažam prosvetljenje na mnogo nivoa, a jedan od njih je prihvatanje da je svakodnevica prepuna prosvetljujućih iskustava, samo treba da ih pustim u svoje iskustvo. Sada je moj život prepun potencijalnih tačaka prosvetljenja:

Saznanje da sam ja odgovoran za svoja vlastita iskustva je prosvetljenje.

Saznanje da je moja Unutrašnja Prisutnost zajedničko iskustvo je prosvetljenje.

Biti zahvalan Bogu, bez obzira na to šta Bog predstavlja za mene, za svako iskustvo koje mi dolazi na put, je prosvetljenje.

Saznanje da su moje teškoće uvek prikriveni blagoslovi mogućeg rasta i mudrosti, je prosvetljenje.

Saznanje da se ništa u mom životu ne dešava slučajno, je prosvetljenje.

Biti u stanju uživati u običnim trenucima, kao što su šetnja i uživanje u prirodi, je prosvetljenje.

Biti spreman svakodnevno preduzimati male korake za negu, lečenje, učenje i usmeravanje samog sebe, je prosvetljenje.

Znati razliku između reagovanja i odgovora je prosvetljenje.

Biti u stanju izdvojiti Darmu iz moje drame je prosvetljenje.

Biti u stanju oprostiti sebi, a time i drugima, je prosvetljenje.

Smejati se svojoj vlastitoj ozbiljnosti ili gluposti, sve dok me stomak ne zaboli, a suze krenu na oči, definitivno je ogromno prosvetljenje.

Verovati da, šta god da je Bog, intimno me je svestan, tako da ja nikad nisam zaista sam, je prosvetljenje.

Sada, dok se kroz svoje iskustvo krećem od nesvesnog ka svesnom, postoji neograničen broj tačaka prosvetljenja. Takođe osećam da, pošto je Bog neograničeno iskustvo, i putovanje u spoznaju Boga je neograničeno. Samo razmatranje ovoga i sve beskrajne mogućnosti koje priziva su prosvetljujuće.

Kada otkrijemo da prosvetljenje nije ono što smo mislili da jeste, tada ulazimo u tačku autentičnog prosvetljenja koje otvara vrata ka beskrajnim mestima prosvetljenja.

Otkriće da prosvetljenje nije "ono što smo mislili da jeste" je razlog za slavlje! Od tog trenutka vrata se u našem umu i srcu otvaraju i svetlo autentičnosti se izliva kroz sve veće pukotine naših otapajućih zabluda.

Da bi ostali u tom stanju začuđenosti potrebno je da imamo otvoren um. Kad god stvorimo čvrst stav o nečemu, mi istovremeno zatvorimo vrata daljem rastu. Saznanje da usput činimo takve greške je prosvetljujuće. Saznanje da uvek postoji još nešto što treba otkriti je prosvetljujuće. Kad pristupamo prosvetljenju na ovaj način, kao beskrajnom putovanju tekućih "Aha-ova!", mi dozvoljavamo našem životnom iskustvu da bude beskrajna priča koju nam priča Bog, tako da možemo otkrivati i ponovo otkrivati naše neograničeno, beskrajno, večno i misteriozno sopstvo.

Takođe sam otvoren i za mogućnost da sam potpuno pogrešio u vezi svega ovoga. Ako otkrijem da jesam, to će takođe biti prosvetljenje.